Mafijaška organizacija zvana ‘Građanski nogometni klub Dinamo’ jučer se pregrupirala.

Posljednjih nekoliko mjeseci funkcionirali su potpuno ilegalno, što je za društvo takvog profila valjda redovno stanje stvari, no Dinamo ipak predstavlja i nešto više – višedesetljetni državni i partijski projekt, kolektivnu praonicu novca i ugleda, stovarište zaslužnih i utjecajnih, ali formalno rashodovanih kadrova – pa se proces ipak nije mogao odvijati dalje na ovako surovo javan način. Uglavnom nepostojeća Sportska inspekcija izdala im je rješenje da se barem forma mora dovesti u red u roku od 60 dana.

Pa su, kažemo, na Maksimiru presložili svoje redove.

Jedan od dvaju kriminalnih klanova preoteo je drugom klanu trojicu njihovih ljudi i učvrstio vlast uz asistenciju sedam formalnih predstavnika navijača – koji su prigodno osigurali kvorum da bi se odluke mogle donositi, a potom teatralno glasali protiv onih odluka kojima su poništeni njihovi vlastiti zahtjevi za većim utjecajem u klubu, kad je već osnovni zahtjev za demokratizacijom Dinama preko novog statuta odavno prdnuo u vjetar.

Pristali su biti smokvin list, reklo bi se prvoloptaški. 

Ostarjelom 87-godišnjem Mirku Barišiću, vječnom predsjedniku kluba i Mamićevom ‘tati’ koji je poslovnu karijeru nakon Hrvatskog proljeća gradio u uglavnom udbaškom ‘Genexu’, potom bivšem hrvatskom premijeru Franji Greguriću koji je stasao u ‘Astri’ kao firmi vrlo sličnog profila, također bivšem premijeru i počasnom predsjedniku Hrvatskog nogometnog saveza (!) Mladenu Vedrišu, bivšim bankarima, poduzetnicima, sveučilišnim profesorima, sportašima i cijeloj bulumenti krajnje suspektnih likova, čiji je profil prošlog tjedna vrlo dobro analizirao tjednik Nacional, a koji su punih petnaest godina bili u službi ‘bossa’.

Društvo se tek nedavno podijelilo otprilike napola i to je sve bitno što treba znati u ovoj priči. Mafija bila, mafija ostala: kako su Zdravka Mamića stvorili, tako su ga sada sklonili.

Učini li se prosječnom čitatelju da se radi o (pre)teškim riječima, ponovno ćemo ga uputiti na tjednik Nacional: on je prošlog tjedna objavio dokument prema kojemu je ista ta Dinamova skupština – jednoglasno, sjevernokorejski – podržala osuđenog šefa zločinačke organizacije Zdravka Mamića i njegove kumove na nižim razinama u svemu što su godinama ondje radili. Dapače, ista ta skupština je – opet, sjevernokorejski – dala doslovno bjanko podršku ‘za sve što se dogodilo od 2002. do 2018. godine’: dakle za sve one sumnjive transfere, tajne račune, isplate na crno, menadžerske provizije, utaju poreza i isisavanje novca preko lažnih tvrtki na Cipru, Kajmanskim Otocima, Svetom Vincentu i tko zna gdje sve ne.

Što god da se radilo, neka je. Ali nije takva odluka potpuno bezveze.

Upravo na takvom modelu poslovanja, naime, Dinamo je originalno sazdan i potom stasao u neman pod šapama organiziranog kriminala koju uglavnom nitko ne gleda, a svejedno vrti šezdesetak milijuna eura godišnje. Potpuno je pogrešan zaključak da su Zdravko Mamić i njegova klika ‘oštetili’ klub kojega vode: ne, oni su ga preko crnih fondova – a znamo čemu to služi – zapravo učinili takvim kakav danas jest. Bilo je tu dovoljno love za predsjedničke naušnice i plaćenike u političkim redovima, za skupe cipele i prostitutke prijateljima kluba, za božićnice egzekutorima na nogometnim terenima i egzotična putovanja potkupljivom šljamu na položajima, za donacije političkim strankama, za fratre, suce i policajce. Kad je u ključnim trenucima ponestalo šuške, stigle su stotine milijuna Bandićevih kuna.

Kao rezultat ovakve beskrupulozne prakse dobili smo sasvim otvorenu otimačinu javnog dobra i potpuno porobljavanje cijelog jednog sporta, sve do razine da se CSKA u sovjetsko ili Crvena zvezda u jugoslavensko doba danas doimaju kao moralne vertikale: dok je sustav njima bio naklonjen uglavnom zato što su imali simpatizere na bitnim položajima, odluke se danas donose u Dinamovu korist zato što svugdje ima pažljivo raspoređene svoje ljude. Kupljene, dakako, jer tako mafija radi.

Od Hrvatskog nogometnog saveza do družine nogometnih arbitara, od disciplinskih sudaca – evo, ironijom sudbine jedan bivši upravo je imenovan u Nadzorni odbor Dinama – do saborskih zastupnika koji u Zdravku Mamiću vide poetsku dušu. Od medija koji su takvi kakvi jesu, površni i plitki, ali striktno centralizirani i u službi Dinama kao ultimativnog božanstva, pa sve do samih nogometnih klubova koji su, izuzev jednoga, doslovno pretvoreni u njegove ekspoziture. Čak i predsjednica uprave tog čudovišta s Maksimira, donedavna Mamićeva tajnica, javno priznala da su samo u jednoj godini potrošili 15 milijuna eura upravo da bi kupili ili barem pacificirali konkurenciju. 

A u takvim okolnostima i s tolikim protekom vremena očekivano je da kriminalna organizacija pusti svoje pipke još dublje i da joj se na svim razinama počne povlađivati i pogodovati automatizmom, čisto refleksno. Rekli smo, Dinamo je odavno postao državni projekt i kada on kihne, kada se pojavi opasnost od prekida uhodanih tokova i praksi, sve se strese. Od udarnih minuta na državnim dnevnicima do same Vlade, koja će bez da trepne potrošiti nekoliko desetaka milijuna eura da bi svom CSKA-u – pardon, Dinamu – kupila zemljište za ‘nacionalni’ stadion.

Kakav u sovjetskom društvu mora postojati.

Tlapnje o ‘demokratizaciji’ zagrebačkog kluba ubijene su u samom startu prijedlogom novog statuta koji predviđa da bi se pola članova skupštine biralo na izborima, a drugu polovicu bi imenovao predsjednik Mirko Barišić – što bi, analogijom, bilo jednako izbornom zakonu po kojemu bi pola sabora birali građani, a drugu polovicu nekakav diktator. Ne, nećemo u ovu rečenicu staviti Andreja Plenkovića jer on barem ima izborni legitimitet.

No i takve slabašne naznake oslobađanja jedne zarobljene udruge pokopao je sam Barišić koji je statut gurnuo u ladicu, a na koncu su čavao u lijes zabili predstavnici samih navijača koji su se u zamjenu za mrvice utjecaja u klupskim strukturama, upola manje od njihovih ionako skromnih originalnih zahtjeva, postrojili kao Barišićev, Vedrišev, Gregurićev i Vlatkin bedem ljubavi.

Pri čemu nema dokaza da su barem taj jedan ‘navijački’ član Nadzornog odbora i dvojica u Izvršnom odboru izabrani do nekakvoj demokratskoj proceduri, ako se već za demokratizaciju svi nominalno zalažu.

Ne, čini se da je u ovom trenutku ipak važnije ‘uhvatiti se za isti štap’, pa makar i s mafijom.