Svinjska korica koja hrska kao karamel pločica jedan je od razloga zašto gastroznalac Anthony Bourdain proglasio filipinsku prasetinu s ražnja najboljom na svijetu, prije nego što je završio svoje putovanje. Karakterističnu crvenkastu nijansu korice i meko, aromatično meso koje samo pada s kosti filipinski lechon duguje pomnoj pripremi.

Meso se prije pečenja napuni porilukom, češnjakom i limunskom travom te dobro nasoli, a koža se često trlja kokosovom vodom, sojinim umakom ili mlijekom prije nego što krene sporo pečenje na ražnju od bambsa koje traje i do pet sati. Najviše se cijene rebra i potrbušina, koje imaju i najviše okusa.

Tijekom cijele godine, diljem filipinskog arhipelaga, ljudi se okupljaju na festivalima kako bi se družili i natjecali u pripremi najslasnijih praščića s ražnja. Sline procure samo od pogleda na meso koje hipnotizira vrtnjom tijekom pečenja. Natjecatelji biraju šaljiva imena poput ‘Pigtoria’s Secret’, ali pobjedu shvaćaju ozbiljno. Majstori pripreme lechona imaju toliko posla da njihova prasetina putuje kilometrima i kilometrima diljem zemlje kako bi stigla na stol za Božić, vjenčanja i druge svečanosti. Svaka regija na Filipinima ima svoj stil pripreme, ali vladajući šampion je bez sumnje grad Cebu, gdje je i Bourdain uživao u zalogajima lechona.

Lechon se često poslužuje s gustim i bogatim umakom od jetre sa šećerom, svježim začinskim biljem i octom, a višak mesa i umaka se ne baca. Ostaci se iskoriste za pripremu gulaša sa češnjakom koji je fantastičan s rižom. Ipak, poznavatelji lechona slažu se da najbolja prasetina uopće ne treba umak koji može i prikriti začinsku aromu mesa. Za slasno pečenje presudna je kvaliteta mesa s najboljim omjerom masnoće.

Na Filipinima bez lechona koji ima počasno mjesto na stolu nema ni pravog Božića. Kako bi zadivili svoje goste mnogi Filipinci biraju veće i teže praščiće, ali poznavatelji kažu da najslasniji lechoni nisu teži od oko pet kilograma, piše Punkufer.