Brojni sportaši rade dodatne treninge. Cilj je biti što bolji, napredovati iz dana u dan. Jedan od onih koji pomaže brojnim sportašima u tome je i 27-godišnji diplomirani kineziolog Darijo Anić-Kremić. Momak s adresom u Supetru na Braču svaki dan je u Splitu. Iza njega je nogometna karijera koja nije dugo trajala, do 15. godine, ali sada ima visoke ciljeve i želje za budućnost. 

– Još od mlade dobi krenuo sam s nogometom. Sve je bilo oko toga, do 15. godine. Kada je krenuo fakultet brat me usmjerio u kondicijsku pripremu. Od 17. godine sam želio biti trener. Vidio sam brata ispred sebe, pratio sam ga, teretana, bazične stvari – priča nam u uvodu Kremić koji ima i zanimljiv nogometni put.

– Bio sam zadnji vezni, ‘šestica’. Bio sam kapetan u Jadranu iz Supetra u svom godištu. U sedmom razredu osnovne škole je bila selekcija Dalmacije. Ja sam se razbolio, nisam išao i malo nakon toga imao sam opciju za otići u Solin, Zagreb i Lučko. Izabrao sam Zagreb, brat je bio gore, živio sam s njim. To mi je vrhunsko iskustvo. Bio sam akcelerant veliki, možda bih i uspio, ali u jednom trenutku me nogomet nije zadovoljavao i odlučio sam reći dosta.

Kada se dogodio klik da si odlučio reći zbogom nogometu?

– Medijalni meniskus, malo se istegao, osjećao sam bol. Bilo mi je teško, dijete iz Dalmacije u Zagrebu. Nedostajali su mi roditelji, nisu imali uvjete za doći tamo. Danas roditelji dolaze na treninge i gledaju kroz ogradu. Ja svoje nisam vidio četiri mjeseca, dogodila se ozljeda. Bio je tu brat, ali trebaju mi mama i tata. Vratio sam se u Supetar.

Jesi li tada već imao u glavi čime bi se želio baviti u životu?

– Nisam. Bio sam razigrano dijete. Kada sam se vratio u Jadran nije mi se igrao nogomet. Ne kažem da je Jadran loš, još ga volim, ali nisam više imao draž.

Kako i zašto kineziologija?

– Sa 17 godina, ja i brat smo bili u teretani. On mi je počeo objašnjavati kako sportaši žive i rade. On je tada već imao mlade sportaše s kojima je radio. Privuklo me to, htio sam znati više od tome, kako tijelo funkcionira. Sport je uvijek bio prva ljubav i onda se to spojilo. Htio sam upisati kineziologiju u Zagrebu, ali prvi put je tada došao sustav školovanja u kojem je trebalo poslati online neke podatke. Ja to nisam vidio, prošao mi je rok. Ostalo je mjesta u Splitu, uspio sam upisati fakultet, i na kraju iz današnje perspektive mogu reći da je vrijedilo.

Koliko ti je nogometno iskustvo pomoglo za kineziologiju?

– To me više životno poguralo. Sport se dosta promijenio od dana kada sam ja igrao nogomet. Ali, to mi je sigurno dalo smjernice kako složiti trening. Sport daje razne vrline, od komunikativnosti, socijalnih vještina pa do zdravstvenih stvari. 

Tko ti je uzor u kineziologiji?

– Mirko Krolo i Joško Vlašić. Oni su za mene dva čovjeka koji su napravili velike stvari. Kasnije profesor Mario Tomljanović, odličan trener, čovjek, profesor. Njih trojicu bih istaknuo, ali i brat je tu. To su ljudi kojima se divim. 

U ljeto 2021. godine diplomirao si na Kineziološkom fakultetu u Splitu. Tema diplomskog rada bila je ‘Energetski kapaciteti sportaša, ogledni primjerak iz druge njemačke lige’. Kako si došao do te teme?

– Brat živi u Hamburgu. Radi u dijagnostičko-rehabilitacijskom centru koji surađuje s HSV-om. Hvala Bogu, imao sam uvjete da odem tamo i da budem na testiranju. Kada je došao dan, bio sam sa strane i gledao kako se radi. Pitao sam mogu li dobiti te parametre da ih usporedim s Hrvatskom. Prvi plan je bio da usporedim HNL i Bundesligu, međutim nije se moglo, različita su dva testa. To je tema koja me zanima. Što čini razliku između vrhunskih sportaša, jesu li to funkcionalni kapaciteti ili nisu. To je bio moj cilj i je li laboratorijski test može vidjeti što će se sutra dogoditi na terenu. Htio sam usporediti i s drugim ligama, međutim nema baš puno podataka. Uspio sam nešto s nižim ligama, Norveškom, ali došli smo do zaključka da HSV baš iz tih razloga duže vremena već igra drugu njemačku ligu. U to doba su imali izrazito loše funkcionalne sposobnosti. 

Radio si, i radiš brojnim sportašima, s kojim imaš poseban odnos?

– Svakako bih spomenuo Stefana Simića. On je prvi profesionalni sportaš s kojim sam radio. Jako sam mu zahvalan što je na određen način riskirao sa mnom. To je bilo dok je on još bio u Milanu. Počeli smo zato što on ima kuću u Supetru. Došao je odraditi ljetne pripreme. Volio bih spomenuti i košarkaša Dragana Bendera, s njim imam baš dobar odnos. Kratko sam radio i s Blankom Vlašić kada je imala problema s ahilovom tetivom, zatim sa Stipom Biukom, a Mate Antunović je baš moj projekt. On je sportaš kojem moram jednim dijelom biti zahvalan što mi je vjerovao. Ponosan sam na njega na onome što je postigao. Nije to još veliko postignuće, ali svakako je korak naprijed. 

Na čemu najviše inzistiraš u radu s Antunovićem, gdje vidiš da ima najviše prostora za napredak?

– U ovoj fazi mislim da mu trenutno najviše fali funkcionalnih kapaciteta. Vraća se iz ozljede, ali s vremenom može jako puno napredovati u igri s nogom, u završnici i svakako njegov forte je skok, igra glavom. Želimo dignuti visinu skoka.

Je li Matin skok tvoja zasluga?

– Mislim da je jako puno. Stvarno smo na tome dosta radili, i na izvedbi skoka. Imali smo jako veliki volumen. Mate je i ranije imao trzaj, mi smo ga brusili. To je potvrdio i golom protiv Borussije. Za to treba veliki volumen, ali to je igra nas trenera. 

Koliko je svakom sportašu bitan život izvan terena?

– Jako puno. Mi privatni treneri ih imamo dva-tri sata u danu, ali što je s ostalih 22 sata. Ako se kao kondicijski trener povežeš sa sportašem, a to je neminovno moraš znati što se događa u ta 22 sata. Moraš biti uzor i primjer, a drugim dijelom moraš pričati s njim koliko su važni hrana, suplementacija, san…Sve to utječe na sportsku izvedbu. Bez adekvatnog odmora nema nikakvog napretka. 

Znači li to da je za profesionalne sportaše noćni život u teoriji zabranjeno voće?

– Ne, noćni život postoji. Zauvijek će psihologija biti jača od fiziologije. Ako se sportaš želi opustiti, ako je to način koji ga opušta svakako treba otići u noćni izlazak. Noćni život postoji i kod najelitnijih sportaša, ali ga treba kontrolirati. Treba znati koliko, kad i na koji način. Svako je individualac za sebe.  

Još uvijek si mlad, koji ti je san?

– San mi je doći do elitne razine. Nadam se da ću jednog dana u sustavu osjetiti što je Liga prvaka, a privatno želim dovesti Matu Antunovića do seniorske hrvatske reprezentacije i Dragana Bendera vratiti na teren. To je kratkoročni cilj i nadam se s Benderom osvojiti Euroligu. Veliki su ciljevi, ali to su moje vizije, želim i educirati mlade naraštaje – zaključio je Dario Anić-Kremić.