Split je malo zadržao od tradicionalnog duha koji ga je krasio i po kojem je bio prepoznat. Gase se obrti po gradu, postolara je, primjerice, svega šest (6) u cijelom Splitu. Vremena i ljudi se mijenjaju, ali teta Mare Pralija se ne da. 

Nema Splićanina koji ne zna tko je bivša  djelatnica nekadašnjeg giganta Jugoplastike. Desetljećima je Ispod ure. Rano jutros teta Mare je bila uz svoju vagu, onu pravu, ‘težačku’, koja piza 35 kila. Prolaze domaći i turisti, brojni i fotografiraju neobičnu djelatnost. Ali, razlika u odnosu na ranije je što teta Mare nije od volje za pretjerano fotografiranje i pričanje. Sliježe ramenima i smješka se.

– Tu sam…Voli i naš svit stat, popričamo i eto. Bit ću dok mogu – kaže nam.

Stajemo na vagu i zezamo se. Žene se malo teže odlučuju na ‘uzimanje mjera’, ali zato prilazi raspoloženi Splićanin.

– Recite mi kako je pa onda šta oću čut – smije se.

Silazi s vage raspoložen.

– Ajde, dobro je, kad se još odbije roba, to je to – veseo je.

U prolazu zastaju i vremešniji Splićani kojima je još navika proć preko Pazara i Peškarije, zastanu i popričaju. I sa svojim kesicama produže dalje, u ‘povratak u budućnost’. Kutak tete Mare je vremeplov u metru kvadratnom.