Potpuno srušene zgrade i višekatnice sravnjene sa zemljom. Tako danas izgleda Kahramanmaraş. U tim ruševinama i dalje ima tijela, a ulicama se osjeti jedan neugodan miris kojeg dodatno raznosi vjetar. Grad je to u kojem je poginulo nekoliko tisuća ljudi, uništeno je otprilike tisuću zgrada i sada je na terenu teška mehanizacija koja radi na uklanjanju ruševina, piše HRT.

Kahramanmaraş ima oko pola milijuna stanovnika, nalazi se u podnožju planine Ahir, ova regija bila je epicentar razornog potresa odakle su se valovi podrhtavanja širili u ostale regije i gradove. 

Stanovnici uglavnom spavaju u šatorima a po hranu idu na 200 punktova raspoređenih po gradu. Kažu kako sumnjaju u dosta ambicioznu obećanu obnovu. Naime, turske vlasti obećavaju izgradnju novih zgrada i stanova unutar godinu dana, a stanovnici se boje ponavljanja tragičnog scenarija.

Naknadnih podrhtavanja tla ne nedostaje, prije nekoliko dana bio je potres od 4,5 prema Richteru što je stanovnicima grada zadalo nove traume.

‘Istrčali smo iz tvornice u kojoj smo radili na obližnje polje pšenice. Potres je cijelo to vrijeme trajao. Snimio sam nekoliko snimaka. Uistinu je bilo strašno. Jako smo se tresli. Nebo je bilo potpuno crveno. Prije potresa vidjelo se zeleno svjetlo, zatim je sve pobijeljelo, a onda je nestalo struje. Prevrnuli su se svi strojevi, srušili su se zidovi. Tvornica je teško oštećena, ali i dalje je u pogonu. Nekoliko kolega izgubilo je život. Poginuli su zajedno sa svojim obiteljima. Situacija je stvarno vrlo loša. Ne ponovilo se’, rekao je jedan od stanovnika Kahramanmaraşa. 

‘Svi prizori odavde prilično su preuveličani. Naši sugrađani moraju imati razumijevanja. Moramo se držati zajedno. To je sve što želim: zajedništvo. Nemamo drugih opcija. Želim brz oporavak svima. Velik je problem što nema vode. Ne ponovilo se’, kazao je stanovnik Kahramanmaraşa Adem. 

U Turskoj pomagala i ekipa hrvatskih spasilaca, ono što su vidjeli pamtit će cijeli život

Nakon razornih potresa, u Turskoj je pomagala i ekipa hrvatskih spasilaca. Među četrdesetak pripadnika Državne intervencijske postrojbe civilne zaštite, njih više od polovine bilo je s Kvarnera. Emocije nakon povratka s razorenih područja još su snažne, a ono što su vidjeli pamtit će, kažu, cijeli život.

Dean je pripadnik povijesne postrojbe Bakarska straža. A posljednjih četrnaest godina ponosno odijeva još jednu uniformu – onu Državne intervencijske postrojbe civilne zaštite. Uz Darija i još 24 kvarnerskih kolega proveo je deset dana u Antakiji, gradu velikom poput dviju Rijeka, od kojeg nakon razornog potresa nije ostalo ništa.

‘Strašno, izgledalo je strašno! Jednostavno kad dođeš tamo, vidiš da je sve srušeno oko tebe, mi smo donekle bili spremni na nešto tako, ali jednostavno ne u tim razmjerima’, rekao je Dean Beširević, pripadnik Državne intervencijske postrojbe civilne zaštite.

To jutro kada je zatreslo Tursku i Siriju, primili su poziv i krenuli.

‘Naravno da sam razmišljao, pa tu negdje oko minute, dvije, čuo sam se s obitelji, ostavio posao koji sam u tom trenutku radio, pokupio opremu i krenuli smo’, kazao je Dario Bauer, pripadnik Državne intervencijske postrojbe civilne zaštite.

Nakon tri dana putovanja i prijeđenih 2600 kilometara stigli su u Tursku. U provinciju Hatay, dio koji je najviše stradao. Organizacija je bila odlična, oni kao tim pripremljeni, psi spremni.

‘Nismo imali puno vremena razmišljati o tom, ruševine su oko tebe, unesrećeni su tamo, emocije moraš staviti sa strane, inače ne možeš pomoći’, istaknuo je Dario.

‘Svi smo mi od krvi i mesa, žao ti je, osjećaš žalost, ali uz naše vježbe i sve što prolazimo jednostavno te u glavi prebaci i samo razmišljaš kako pomoći’, dodao je Dean.

Ljudima koji su ondje, kažu, stajali pokraj ruševina i nadali se. Nadali da će nekog od svojih najbližih ispod ruševina pronaći živog. Ali, kako su dani odmicali, kažu Dean i Dario, tako je nada blijedjela. A oni tek sad proživljavaju sve što su ondje vidjeli, no spremni su za novi poziv – iako nikada ne znaju kada će doći.