Odgledali smo još jedan najveći derbi hrvatskog nogometa i nakon 90 minuta kad promislim što smo vidjeli, jasno mi je da je to bio potpuni gubitak vremena, izgubljeno lijepo proljetno popodne. I jednima i drugima je bilo jako važno ne izgubiti, a kada je tako, nogomet je najčešće negledljiv.

Nula golova, malo pravih šansi, bez žutih kartona, bez naboja kakav bi utakmicu u kojoj gosti bodom postaju prvaci trebao krasiti.

Hajduk je krenuo u derbi s najjačim sastavom koji Leko trenutno ima na raspolaganju, Ferro je ostao na klupi, a mjesto stopera uz Awaziema je preuzeo Borevković, u vezu se nakon juniorske Lige prvaka vratio Pukštas, napad su predvodili Livaja, Mlakar i Sahiti. S druge strane, Bišćan je prilično iznenadio s početnom postavom. Taktički je to bilo klasičnih 4-2-3-1, ali je neočekivano bilo vidjeti u prvoj postavi 19-godišnjeg Frana Topića koji je debitirao i uz to na poziciji stopera se našao Ristovski umjesto očekivanog Perića.

Bišćan je očito podigao Dinamo, prvenstveno preko stabilne obrane,  koju ‘bijeli’ danas nisu uspjeli ozbiljno ugroziti, osim situacije kada je Mlakar nakon sjajne akcije Livaje i Sahitija pucao iz čiste prilike preko gola. Jedino što je danas bilo na nivou derbija bila je atmosfera na tribinama i iskreno sam očekivao da će igrači Hajduka nošeni navijačima moći Dinamo više ugroziti i ne dozvoliti im zadovoljstvo proslave naslova prvaka u našoj kući. Dinamo je bio dovoljno dobar za taj bod, Mišić je držao sve konce igre, a kad je on dobar, onda je i Dinamo. U jednom sam trenu pomislio kako bi bilo dobro kad bi se takav igrač našao kod nas na mjestu Fossatija, možda da Lukša i Niko dogovore neki trade, uz uvjet, naravno, da nam nadoplate.

Realno, i ovaj bod nije neuspjeh, Leko je opet dobio potvrdu kvalitete, ili manjak iste kod nekih od igrača za koje se trebaju donijeti odluke o idućoj sezoni. Kod ‘bijelih’ najbolji mi je dojam ostavio Pukštas, opet je pokazao da je moderan vezni igrač, s ogromnim radijusom kretanja, taktički savršen, želio bih ga dugo gledati na Poljudu, ali bojim se da to nije realno. Danas smo vidjeli da i Leko i Bišćan vole mlade igrače i vjeruju u njih, a sada i imaju komfornu situaciju što se tiče rezultata, tako da je ovo idealna prilika da do kraja prvenstva upoznamo još neke koji u budućnosti mogu igrati značajne uloge ju svojim momčadima, prije svega kod ‘bijelih’ očekujem Antunovića i Vrcića na velikoj sceni. Leko je na kraju uveo i Nikolu Kalinića, preuzeo rizik prelaskom u 4-4-2, ali nije nam donijelo očekivani pritisak, a nije ni Dinamu koji je čekao kontre jer je Mlakar u tim trenucima sjajno odradio fazu obrane, žrtvovao se za momčad i odigrao još jednu odličnu utakmicu

Prvenstvo je gotovo, Dinamo je zasluženo prvak iz razloga što nismo bili pravi kada su nam se nudili. Možemo žaliti što ih nismo ozbiljnije ugrozili, svojim lošim izdanjima smo propustili stavit ih pod ozbiljan pritisak. Problem je što nam se isto dogodilo i u prošloj sezoni. Nadam se da ćemo u idućoj biti spremni napasti ih i vjerujem u to, ne zato što mislim da ćemo mi biti puno bolji, već očekujem da će oni biti značajno lošiji zbog brojnih odlazaka koji su u najavi. 

Do kraja nas čekaju vjerojatno manje zanimljive utakmice u prvenstvu i finale Kupa, gdje bi sve osim obrane naslova bila katastrofa. Bit će to, nadam se, drugi trofej u dvije godine, što je sjajno nakon duge suše, no već je vrijeme puno za ozbiljnije napasti prvenstvo, to je ono što očekujem od sljedeće sezone .