Zanimljivo je bilo biti u Napulju na dan utakmice protiv Fiorentine, koja više ništa nije značila jer je Napoli titulu službeno osigurao u prošlom kolu remijem u Udinama, ali ipak je bila posebna kao prva domaća nakon osvajanja naslova prvaka. Prvog nakon 1990. godine i Maradonine ere. Gosti iz Firenze su igračima Napolija priredili špalir, domaćin je na kraju pobijedio sa 1:0, ali nije ovo priča o tome tko je i kako igrao, već o atmosferi u gradu koji fešta danima, u kojemu je baš svaka ulica i uličica okićena u bojama Napolija. I to od predgrađa, gdje dominiraju ruševne, neuredne fasade, a jedino novo čisto i ispeglano je izvješena zastava, dres ili neki drugi simbol kluba, pa sve do centra grada.

Dojam je da su u priču uključeni baš svi. Ugostitelji su redom istaknuli velike zastave, slave i Maradonu kao boga, a zanimljivo nam je bilo vidjeti i kako je slastičarna unijela klupske boje u svoj asortiman. I nije samo efektno, već i preukusno.

Najdomljivije nam je svakako bilo u ‘Španjolskoj četvrti’, gdje se nalazi veliki Maradonin mural, ali i oltar posvećen velikom Diegu.

Kojih sat prije utakmice taj dio je bio zakrčen simpatizerima Napolija, pjevalo se, navijalo, fotografiralo oltar posvećen možda i najboljem nogometašu svih vremena. Zanimljiv je taj grafit, lice mu je iscrtano točno preko jednog prozora koji se ne otvara. Od Maradoninog odlaska iz Napulja to se, kažu nam, dogodilo samo dva puta – kada je Argentina osvojila Svjetsko prvenstvo i nedavno, nakon utakmice protiv Udinesea. I dalje će se otvarati samo poslije Napolijevih titula.

Taj dio nas se daleko najviše dojmio. Maradonine slike, grafiti, majice, magneti, upaljači… Sve to skupa i danas dominira ulicama. Svaka čast Kvaratskheliji, odličan je igrač i njegova je generacija osvojila titulu nakon 33 godine. Aktualna momčad je i te kako zastupljena na zastavicama i ukrasima, posteri i slike igrača su baš u modi, ali njih se prodaje kao cjelinu, dok je Maradona kao neki dobri duh koji je iznad svih te ‘ima prste’ u novom uzletu Napolija. 

Zanimljiva je i priča oko pizzerije Sorbillo, koja je čuvena po autentičnim napuljskim pizzama. Ispred nje je ogroman red, čeka se na stol otprilike sat vremena (zapišete se pa prozivaju kad se oslobodi stol), a za cijenu od 7 do 10 eura imate uistinu vrhunsku pizzu.

Da, cijena nije visoka, a kakav interes vlada, išla bi i da je duplo. Cijela ta ulica u centru grada obiluje restoranima, a na samo par koraka od tog najčuvenijeg, Sorbillovog, prodaje se wc-papir. I to ne bilo kakav. Možete birati hoćete li s grbom Juventusa, Milana, Rome, Intera… Cijena jedne role je prava sitnica, samo 2 eura.

Prije odlaska u Napulj su nam pričali i o šporkim ulicama. Grad ima svoj šarm, ulice žive punim plućima, točno ispod našeg apartmana je poveća ribarnice na kojoj se nadglasavaju prodavači i kupci, kupljena riba se sprema u kese s, naravno, Napolijevim grbom, a nakon što se sve pozatvaralo, posred male pjacete je ostalo – smeće. Uostalom, slika najbolje govori kako je izgledao pogled s balkona našeg apartmana…

Što se tiče navijačke fešte nakon utakmice, zapravo je najfascinantnije bilo vidjeti kolika je rijeka ljudi preplavila grad. Bengalke se prodaju na svakom koraku, pa je najnornalnije vidjeti da je nasred pješačke zone upali djevojčica od desetak godina. Na cesti pokraj mora se zaustavljalo promet, pjevalo, slavilo, bilo je topovskih udara, bakljada… Juventus im je nekako posebno ‘na piku’ pa i starci u odijelima skakuću kad krene ono ‘tko ne skače, Juventino je, je’, a vožnja skuterima i vespama je posebna priča. Doduše, nije vezana isključivo za nogomet i znaju je valjda svi koji su ikad hodali po Napulju jer ‘kamikaze’ neprekidno voze slalom i trumbetaju po uskim kalama. Valjda je posebnost u ovim danima slavlja jedino to što na motorinu možete vidjeti cijelu familiju, muža, ženu i dijete, ali i ruku koja drži visoko upaljenu bengalku.

Kako je pala noć, bengalke su imale neku jaču draž, bilo je i vatrometa, ali ukupan dojam dana kada je Napoli kao prvak odigrao svečarsku utakmicu protiv Fiorentine je da je posebnost Napulja u širini, u tome što u vrijeme dok 55.000 ljudi gleda utakmicu na krcatom stadionu njih još najmanje toliko u isto vrijeme navija po većim trgovima, gleda prijenos u baštama kafića, a naletjeli smo i na ‘old school’ trgovinu sladoledom iz koje ori radio-prijenos tako da odzvanja pola ulice. Eto, kao da je cijeli grad Napoli i klanja se svom svetom Diegu što su im nakon toliko godina uslišene molitve da njihov klub napokon treći put u povijesti postane prvak Italije.