Na današnji dan 1994. godine je pred 40.000 ljudi na Poljudu odigrana utakmica skupine Lige prvaka između Hajduka i Anderlechta. ‘Bijeli’ su pobijedili sa 2:1 i tako širom otvorili vrata prolaza u četvrtfinale ovog natjecanja, što je do danas ostao nedostižan uspjeh, a cijela ta sezona je i uopće možda najbolja u bogatoj Hajdukovoj povijesti, ako se sagledaju uspjesi na sva tri  fronta – osvojeno prvenstvo, Kup i plasman u četvrtfinale Champions League.

Bila je to svakako i sezona karijere Darka Butorovića, desnog bočnog ‘bijelih’, koji je baš protiv Anderlechta postigao svoj najljepši pogodak. Naoko se u 86. minuti radilo o jednostavnom duplom pasu s Goranom Vučevićem, ali danas se to toliko rijetko viđa da se komodno može reći kako je Butorović pravovremeno odigrao i utrčao u prazan prostor, Vučević genijalno asistirao, a ovaj opet zakucao loptu u mrežu tako da je vratar Filip De Wilde nije ni vidio…

– Sama činjenica što sam dao gol mi nakon toliko godina i nije u prvom planu. Srce mi zatreperi kad se sjetim cijele te utakmice, ambijenta, kako je grad živio… Sve mi skupa prođe kroz glavu, a ne samo taj gol koji je, istina, na kraju značio i prolaz jer je Anderlecht poslije zabio. Bili smo svi skupa, disali kao jedno, živili smo za pobjedu i to nam se vratilo. Pamtim to zajedništvo, svi bismo ujutro otišli na kavu prije treninga, družili se i poslije… – priča nam danas Butorović.

Bilo je ratno vrijeme, dva mjeseca nakon završetka sezone dogodit će se Oluja…

– Bio je rat, ali i poseban naboj. Mi jesmo bili prijavljeni u sportsku četu, ali smo igrali nogomet, dok su neki bili na bojištu. Davali smo stvarno sve što smo mogli od sebe na terenu jer nisi samo igrao, nego si kroz sport i promovirao mladu državu. Možda ja nikad ne bih ni obukao bijeli dres da svih tih godina nisu bile tako teške okolnosti, bivša država se raspala, a Hajduk je svejedno trebao tražiti pojačanja…

Ti si na Poljud stigao u ljeto 1992. godine…   

– Hajduku je trebao desni bek, a tražio je pojačanja po Dalmaciji, na području od Zadra do Dubrovnika. Tu se uvijek moglo naći pravo pojačanje ako se dobro prati, ali treba malo i istrpit. Mene je pola godine ranije Šibenik htio pošto-poto, došli su mi doma, bilo je sve gotovo. Ali tadašnji sportski direktor Splita Mile Viđak me nije pustio iz Parka mladeži. Govorio mi je da pričekam još pola godine, da mogu i više od toga. A želio sam otići jer je i Šibenik bio Prva liga. Uglavnom, tog ljeta su na Poljud pozvali mene iz Parka mladeži, Stipu Balaića, kao najboljeg igrača Zadra i Vinka Maraču iz Primorca. Ponudili su mi ugovor na četiri godine, ali uz uvjet da me nakon šest mjeseci mogu otpustiti ako se ne snađem. Ja sam pristao na to, Marača nije i uvijek mislim da je falio jer je bio top-igrač.

Mlađe generacije sigurno neće znati drugoligaška zbivanja iz 1992. godine…

– Ukratko, vodila se mrtva trka za ulaz u Prvu ligu između Splita, Solina i Primorca, a ne znaš tko je imao više pravih igrača. Kasnije su iz Parka mladeži na Poljud preselili Nenad Pralija i Srđan Mladinić, a još brojni drugi su ostvarili prvoligaške karijere, u Solina je bio Mirsad Hibić, koji je također za Hajduk igrao Ligu prvaka, zatim Giovanni Rosso i brojni drugi, a prvi su na kraju bili Stobrečani sa Slavkom Ferićem, braćom Roglić…, ljudi moji koliko je tu kvalitete bilo.

Vratimo se mi Hajduku.

– Debitirao sam u Superkupu protiv Intera iz Zaprešića. Trener Stanko Poklepović me uveo u igru umjesto Ivice Mornara. Osvojili smo ga nakon jedanaesteraca. Nisam tada još znao gdje sam, sve mi je bilo čudno, došao sam iz Druge lige odmah na veliku scenu, sve tadašnje suigrače sam ranije gledao kao na neke veličine. Tako je za mene svaki odlazak na trening imao određenu težinu, tek kad bih se skinuo i krenuo, onda sam ‘dimio’, bio baš željan dokazivanja. Naravno, bio sam među mlađima koji su morali nositi sve borše do autobusa i kasnije u hotel, to je onda bilo normalno. Kasnije mi se otvorilo, prvi put nakon što se ozlijedio Vladislavić. Imao sam grešaka, ne govorim da nisam, ali uklopio sam se dobro, sustav 3-5-2 mi je odgovarao, pičio sam po desnoj strani i uz dobar centaršut je to bilo to.

Kakvi su bili financijski uvjeti?

– Uvijek sam zapisivao odigrane utakmice jer si ih morao odigrati više od 60 posto da bi ti isplatili bonus. Ugovor mi je bio 10.000 njemačkih maraka…

Mjesečno?

– Ma kakvi, godišnje. A premija za pobjedu protiv Steaue u Bukureštu je bila 18.000 maraka svakome. Skoro duplo od godišnje plaće. Za pobjedu doma je bila 12.000 maraka, tako i protiv Anderlechta. Bili smo motivirani pobjedama i brojem nastupa, ja sam na osnovni ugovor imao još 10 tisuća maraka godišnje ako odigram 60 posto i više utakmica. I sad – kopaj, radi, trudi se, izbori se. Nakon prve godine ugovora sam kupio polovnu Ford Fiestu, a Pralija AX-a. To nam je bio cijeli svijet. Uvijek kažem da je gladan igrač najbolji. Radi čega su Brazilci broj jedan? Glad. U redu, talentirani su, ali on kad jednom zagazi u Europu, a onda se sjeti što mu je doma, odmah grize. Zato su meni ove današnje cifre u domaćem nogometu nevjerojatne. Da igrač u Hrvatskoj može toliko zarađivati, nije mi realno. Sad će neko reći da je to takvo vrijeme i pogotovo da se ne može konkurirati Dinamu. Može se konkurirati.

Puno brže se i odlazi iz kluba…

– Istina. Ali mlad igrač je u jednom trenutku sretan što potpisuje ugovor. Evo, primjerice Pukštas. Potpiši ga na šest godina, on će biti sretan što igra, potpisat će ga i za puno manji iznos nego netko stariji koga misliš dovesti, a ti ćeš imati par godina imati jako dobrog igrača i na kraju na njemu zaraditi. E, tako ćeš napravit bazu da možeš osvojiti prvenstvo. Pogledajte malo što se događa našima kad odu vani. Ne igra nitko. Postoji period adaptacije, privikavanja na drugačiji način života, znam to jer sam bio vanka. 

Da, siječanj 1997., prelazak u Porto…

– Ideš u Portugal, ne razumiješ gdje si, treba ti vrijeme da se adaptiraš. A tamo si doveden kao treći bek, konkurencija ogromna, kapetan reprezentacije Joao Pinto, njihova legenda koji je tada bio na zalasku karijere, zatim Secretario, koji je te godine otišao u Real Madrid i Sergio Conceicao, također reprezentativac. Ja sam počeo igrati, nastupio par utakmica, a onda mi je otišla loža, ušao Conceicao i nametnuo se. On je bio pravi igrač, sva trojica su bili  reprezentativci. Imao sam tamo dobrih utakmica, osvojili smo dva prvenstva, igrao sam Ligu prvaka protiv Olympiacosa, bio dio te momčadi do odlaska na posudbu u Vitesse i na kraju ugovora u Farense. Bilo je teško, ne znam da je itko iz Hajduka otišao u jači klub, u tako tešku konkurenciju. Danas je drugačije vrijeme, puno veći su iznosi transfera, ali najjači klubovi kupuju jako mlade igrače da ih imaju, pa ako što bude, sasvim druga priča. 

Upisao si i nekoliko nastupa za hrvatsku reprezentaciju…

– Imao sam barem dvadeset poziva, često bio u kadru, ali nemam puno službenih nastupa. Bio sam, primjerice, na klupi u pobjedi protiv Italije u Palermu, kada je reprezentaciju vodio Tomislav Ivić, i dan danas se naježim kad se svega toga sjetim. A prvi poziv pamtim, dogodio se nakon jednog susreta Hajduka protiv Cibalije u Vinkovcima, a uoči test-susreta protiv Lokomotive. Ćiro Blažević je uvijek imao dvojicu-trojicu mlađih, na kojima je gradio autoritet. Dok je on govorio u svlačionici, ja sam se zagledao u Jarnijev sat, on je već igrao vani, bio veliko ime. Ali, slušao sam što Ćiro govori. U jednom trenutku je povikao: ‘Butoroviću, ponovi što sam rekao!’ Digao sam se i kazao mu, a on na to: ‘U redu, ali u oči me gledaj kad ti govorim, ne gledaj okolo!’ Eto, to mi je ostalo u sjećanju. Igrao sam kvalifikacijski susret za Euro 1996. protiv Ukrajine, uveo me u prvom dijelu umjesto ozlijeđenog Zvonimira Bobana, a najbolje sam odigrao turnir Kirin Kup u Japanu. Već sam bio igrač Porta, osjećao sam se stvarno dobro. Ćiro je u novinama rekao: ‘Riješili smo pitanje desnog bočnog, našli smo pravog igrača’. To je bio šesti mjesec, uslijedilo je još jedno okupljanje pa u rujnu kvalifikacije na koje me nije zvao. Kako to objasniti? Nakon tog turnira u Japanu me nikad više nije pozvao, igrao je Daniel Šarić. Ranije je prije mene stavljao i Dževada Turkovića.

Kad sve zbrojiš, koju utakmicu smatraš najboljom u karijeri?

– Imao sam dobrih partija. Ovu protiv Anderlechta se najviše pamti, kompletno mi je ta sezona stvarno bila dobra, ali ima još jedan susret kojega bih izdvojio. Protiv Osijeka smo igrali zadnje kolo, trebala nam je pobjeda za osvajanje prvenstva, a bio sam igrač utakmice, zabio gol i namjestio dva u pobjedi od 3:0. Mi smo na proljeće hvatali Dinamo koji je bježao na tablici. Hajduk općenito bolje igra u drugom dijelu, ne znam zašto je to tako. Stvarno smo igrali ka ludi, možda je jesen donijela puno utakmica, Europa, umor, ideš ‘lako ćemo’, desi se neki kiks. Imali smo kvalitetu, idealan spoj mladosti i iskustva, uz nas par mlađih, koji smo dosta trčali, bili su Štimac, Vulić, Asanović, Andrijašević, Vučević, Gabrić je branio u životnoj formi… Gore je predsjednik Tuđman već želio izgraditi veliki Dinamo, tada Croatiju, ali i naš trener Ivan Katalinić je bio mačak, znao je izaći protiv njih i s tri špice, a imao je fenomenalan osjećaj za napraviti zamjenu. 

Vlada li danas oko Hajduka čak i veće ludilo nego onda?

– U onom trenutku mi je proći Legiju i ući u skupinu Lige prvaka izgledalo kao nešto sasvim normalno. Prije svake utakmice smo odlazili u karantenu u Makarsku, po tome se vidjelo da se igraju posebne utakmice, a kako su postojale i tribine bez stolica, moglo se natiskati i 40.000 ljudi. Bila je euforija, ali ne kao danas. Ovo sada ide preko nekih granica. Sve je to top, ali kao da nije skroz realno, odnosno nije popraćeno s rezultatom. Da ti na terenu to pratiš, bilo bi vrh vrhova i sve bi gorilo. U ono vrijeme bismo s ovom publikom i načinom razmišljanja valjda bili prvaci Europe, a žao mi je što danas u ovakvom ambijentu ne možeš doći u situaciju da osvojiš prvenstvo. 

Nisu ni tada uspjesi potrajali…

– Poslije ispadanja od Panathinaikosa se sve raspalo, počele su afere, sudovi, svi su se igrači prodali, ja možda čak među zadnjima. Sve što je vrijedilo je otišlo.

Život nakon nogometne karijere?

– Išao sam putem kojega sam smatrao normalnim, otvorio sa Zujom Mladinićem školu HEP Prijenos, gdje sam radio sve dok me Nenad Pralija nije pozvao za šefa škole u Park mladeži. Splitova prva momčad je tada bila četvrta liga, imali smo tada i jako dobar kontakt s Hajdukom, vodili djecu u pokojnog Sisgorea kad je trebalo, dobro komunicirali i na drugim poljima. S vremenom smo ušli u 1. HNL juniora i kadeta, osvojili prvenstvo i kup u obje kategorije kada su seniori već bili u 1. HNL, pobjeđivali Dinamo i Hajduk. Osam godina sam tamo proveo, od 2008. do 2016. godine.

Zanimljiva je priča kad si prvi put ugledao Antu Rebića…

– Išli smo s kadetima II, koje je vodio trener Jakša Krstulović, u Imotski. Bila je zima, igrali smo protiv njihovih kadeta, mislili da smo favoriti, a oni nas ‘ubili’. Imali su u momčadi Majstorovića, Jakića i Rebića, koji uzme loptu i ide, pomalo je divlji, ali ne možeš ga zaustaviti. Nismo prešli centar. Rekao sam Jaši: ‘Šta je ovo, mi to nemamo’. Bila je zima, poslije utakmice sam mu uzeo broj, zvao mu oca koji mi je rekao da nema šanse da odmah dođe zbog škole i to je tako ostalo. Na ljeto je pred sam kraj prijelaznog roka Frane Obilinović, koji im je bio trener, nazvao da bi došli. Živio je u stanu od Pralijinog pokojnog oca. Pralija je tada držao sve konce prve momčadi Splita. Ja sam tada položio za licencu UEFA Pro, ali nakon Parka mladeži više nisam radio. Gotovo svi treneri koji su tada bili u Splitovoj školi su preselili u Hajduka. Mene su zvali neki drugi klubovi, iz nižih liga, poput Solina, ali nisam se htio blamirati jer znam da u malim sredinama ne možeš napravit puno, a satareš se ka’ pas. Kada sam rekao: ‘Ja ću doć, ali dovest svoje ljude’, nikad više se nisu javili.

Kako živiš, što radiš danas?

– Imam u Milni restoran Omo i mali market. To mi je nadimak familije, kad kažeš Butorović Omo, zna se tamo koja je kuća, di si, šta si. Prije par dana sam ga zatvorio i otvorit ću opet 15. travnja. Ne, nisam odustao od nogometa, da mi dođe ponuda, odmah bih je prihvatio, ali samo ako sve skupa ima smisla. Ovako živim obiteljskim životom, dajem sve od sebe oko restorana jer u svemu što radiš moraš biti ‘unutra’, a kad me 20-godišnji sin Pjero, koji igra za GOŠK iz Kaštel Gomilice, pita kako sam uspio, ne znam ni sam što bih mu odgovorio. Cijeli omladinski pogon sam prošao u Splita, te sam, uz sav trud, rad i zalaganje, imao sreću uopće dobiti priliku za dokazati se u Hajduku, šansu za nametnuti se i postati dio jedne tako jake generacije. Možda je to najbolji odgovor.