Kraj uzbudljive nogometne sezone 2022./2023. donio nam je zanimljivu priču sa samog juga Italije. Lecce, klub star 114 godina, poznat je po svojoj dugogodišnjoj tradiciji sudjelovanja u najvišim razredima talijanskog nogometa. Klub je to za koji su igrala imena poput Antonija Contea, Juana Cuadrada, Mirka Vučinića i Gheorghea Popescua. Unatoč svojoj stoljetnoj tradiciji, ‘Giallorossi’ su daleko od samog vrha talijanskog nogometa. Ove sezone ispunili su svoj cilj opstanka u Seriji A, ali pravu priču za naslovnice ostvarili su njihovi juniori. 

Naime, mlada ekipa Leccea ostvarila je povijesni uspjeh osvajanjem svoje treće Primavere. Nakon sjajnog regularnog dijela prvenstva, svoje dobre igre potvrdili su u doigravanju. Prvo su u polufinalu svladali Sassuolo 2:1, a zatim su u finalu nakon produžetaka bili bolji od Fiorentine 1:0. Ovaj uspjeh privukao je pažnju mnogih jednostavnom činjenicom da u početnom sastavu Leccea nije bio niti jedan Talijan. 

Za ostvarenje rezultata u juniorskom nogometu dominantno je mišljenje kako je za to najzaslužniji sustav akademije. Primjer toga ovosezonski je pothvat Hajdukovih juniora. Naime, momčad Marijana Budimira u Ligi prvaka mladih izbacila je neke od velikana europskog nogometa, a od stranaca nastup na natjecanju upisao je samo Rokas Pukštas. Tako je akademija ‘Luka Kaliterna’ ostvarila povijesni uspjeh na krilima lokalnih talenata od kojih su se većina dugi niz godina razvijali unutar sustava. 

S druge strane Jadrana možemo vidjeti potpuno drugačiji pristup, u kojem akademija ne igra glavnu ulogu. Lecce je prihvatilo činjenicu da na temelju svoje ‘atraktivnosti’ ne mogu privući velike talente talijanskog nogometa. Osim što ‘Giallorossi’ ne mogu poslati izdašne ponude, ni njihova akademija ne glasi kao jedna od boljih na Apeninskom poluotoku. Iz navedenih razloga oni se okreću unaprjeđenju skautske službe koja se ponajviše fokusira na igrače iz manje razvikanih liga. Recimo, svoje najbolje igrače pronašli su u Rumunjskoj. Kapetan Catalin Vulturar doveden je iz UTA-e Arad, dok su najboljeg strijelca Raresa Burneta otkrili u amaterskom klubu ACS Coltea. Pametnim skautingom uspjeli su zadržati talijanski stil igre i uz strane talente koji su sazrijevali u različitim nogometnim kulturama. Ove sezone ponajviše ih je krasila sjajna obrambena igra. Svoje najveće akvizicije iz posljednje linije pronašli su na skandinavskom tržištu. Junak u finalu, Emin Hasić, došao je iz švedskog Hackena, dok je standardni lijevi bek Patrick Dorgu ponikao u Nordsjaellandu.

Osim trenera Federica Coppitellija, za ovaj uspjeh zasigurno je najzaslužniji sportski direktor Pantaleo Corvino. Ovaj Talijan s bogatim iskustvom pokretač je ovog Leccea. Kada je došao u klub, od 43 juniora njih čak 39 je bilo iz Italije, dok danas samo njih 7 od 26 ima talijansko državljanstvo. Osim što je prepolovio momčad, više od peterostruko je manje Talijana. Nadalje, Corvino je u klub došao nakon što su seniori ispali u drugi razred talijanskog nogometa, a juniori bili šesti u Primaveri 2. Ako to usporedimo s današnjim šesnaestim mjestom seniora u Seriji A i osvajanjem Primavere, izniman napredak više je nego uočljiv. Corvinov rad ostvaruje zapažene rezultate i navijačima Leccea daje razlog za optimizam.

Naposlijetku, na primjeru Hajduka i Leccea možemo vidjeti kako različite filozofije kluba funkcioniraju kada se klubom smisleno upravlja.