Kompletna momčad i vodstvo Hajduka stižu večeras oko 21 sat na igralište Torcida kupa, pa tom prigodom nije zgorega ispričati priču o poveznici trenera ‘bijelih’ Ivana Leke i najvećeg turnira u Hrvatskoj na otvorenom.

Doduše, nije se tog srpnja 1995., prije točno 28 godina, moglo pretpostaviti da će to biti tako. U trenutku kada su raspisane prijave, najveći magnet za prijavu ekipe iz Siromašne, mog bivšeg kvarta, je bila jako niska cijena kotizacije, od samo 100 kuna. Prijavili smo se pod imenom Rico, a akcije su nam porasle kada je pristao zaigrati Igor Tudor, tada već više nego perspektivni igrač, koji je s Hajdukom osvojio kadetsku i juniorsku titulu. Tušo je, spominjalo se već, odrastao u Ulici braće Santini, na zadnjem katu zgrade bez lifta, a prvu nogometnu školu je prošao na dva betonska igrališta koja su njegov portun odvajala od obližnje osnovne škole. Pored jednoga je bila mala tribina puna igala i odbačenih kesa od ljepila.

Problem s drogom uništio je mnoge mlade živote tih davnih generacija, pa stoga ne treba ni čuditi što je na prvom Torcida kupu bio izvješen jedino transparent ‘Ovisimo o Hajduku, ne o heroinu’. Organizatori su imali samo tri sponzora, Hajduk, Splitsko-dalmatinsku županiju i Grad Split, ali ne sportski odjel, već onaj za borbu protiv narkomanije.

Hajduk je nekoliko mjeseci prije početka prvog Torcida kupa odigrao četvrtfinale Lige prvaka s Ajaxom, a neposredno uoči starta turnira je osvojio svoju jedinu duplu krunu od hrvatske samostalnosti. I naravno da se po svim splitskim kvartovima igralo na ulici nogomet od jutra do sutra. Tako je bilo i na Siromašnoj. Ništa drugo nije ni postojalo (kakvi mobiteli, kakve videoigrice…), bio si sretan ako netko u ulici uopće ima balun. I kad smo svi izvrnuli džepove skupilo se taman tih stotinjak kuna i – eto nas prvi put zajedno na balunu izvan kvarta.

Bilo je kod nas dobrih igrača, ali je Tudor ipak poveo sa sobom par prijatelja s treninga iz Hajduka da budemo jači. Prvi od njih je bio – Ivan Leko. Top igrač i skroman momak, tako ga se sjećam. Puno je vremena prošlo i naravno da se dosta toga zaboravilo, ali prvo kolo smo dobili 1:0 baš eurogolom Leke iz velike daljine.

Na kraju smo došli do polufinala, gdje smo nakon 3:3 ispali na penale od Pletionice Ivković, kasnijih pobjednika. Uoči te utakmice je nastala i fotografija ekipe koja, kao što se vidi, ni dresove nije imala. Ivan Leko čuči drugi s lijeva, a do njega je Mario Tudor, Igorov otac. Sreo sam ga opet ove godine, kada je u vrijeme finalnog turnira juniorske Lige prvaka skoknuo do Lyona pogledati utakmicu protiv Marseillea. Razvio je tada Hajdukovu zastavu, a Igor je nakon pobjede u posljednjim sekundama došao slaviti ispod tribine s familijom.

Vratimo se mi prvom turniru u Vukovarskoj, drugi finalist je bila Torcida, za koju je u polufinalu dva gola zabio Goran Ivanišević, tada već velika teniska zvijezda i finalist Wimbledona. Propustio je finale jer je morao na jak turnir u Montreal, a tamo je ispao u trećem kolu od Thomasa Enqvista. Goran je u trećem setu imao 5:3 i meč-loptu, ali je protivnik preokrenuo i slavio u tie-breaku. Ne postoji valjda sportaš koji je navijačima iščupao toliko živaca kao Ivanišević, pa otud i onakvo slavlje nakon osvajanja Wimbledona šest godina kasnije.

Uglavnom, Pletionica Ivković je u finalu prvog Torcida kupa na penale svladala Torcidu, oslabljenu bez Ivaniševića, te osvojila turnir. 

Ivan Leko je samo tri mjeseca nakon polufinala u Vukovarskoj 1995. godine debitirao za prvu momčad Hajduka kod trenera Ivana Katalinića. I to na poziciji – lijevog beka, iako je bio pravi vezni igrač, kasnije i bijela desetka. No, nekad baš i nemaš izbora, Hajduk je u tom trenutku bio bez čak 14 (!) igrača iz fantastične prošle sezone, a u konkurenciji za gostovanje protiv Osijeka nije bio niti jedan lijevi bek. Tako je Katalinić posegnuo za mladim ljevakom. Domaćin je pobijedio 5:3, što je tada bio težak poraz. Kasnije će se ‘bijeli’ konsolidirati, a mladi Leko nastaviti graditi svoju karijeru u veznom redu, gdje će za igračke karijere osvojiti s ‘bijelima’ dva naslova prvaka Hrvatske.

Danas se Leko kao trener Hajduka s momčadi vraća na igralište u Vukovarskoj, na mjesto gdje, ne može se reći da je sve počelo, ali je kao mlada nada pojačao ekipu iz Tudorove ulice. Ako je tada kao talentiran igrač hvatao zalet za igračku karijeru, neka večeras simbolično otpočne najvažniju sezonu svog trenerskog mandata i uhvati zalet za, znate već što, onu samo jednu želju koju svi zajedno imamo…