Ne pamtim kada mi je bilo tako teško početi pisati neki tekst kao ovaj za Planet Hajduk. I moja priča je, baš kao i sve vezano uz ‘bijele’, podložna promjenama iz tjedna u tjedan. Do prije par dana sam razmišljao o ovome kao najzahvalnijem zadatku na svijetu – dobili smo Dinamo na Poljudu, otišli na sedam bodova prednosti, a baš mene je dopala privilegija napisati nešto za službeni klupski časopis u sezoni koja će, sad je to sasvim realno, nakon dva desetljeća čekanja, biti šampionska. Kako sam probio sve rokove, tako ga pišem dan nakon poraza od Gorice. Pokisao i duboko zamišljen dok se probijam kroz guste pahulje snijega koje su se po Lici već debelo uhvatile za cestu.

Najprije, sam sebi sam za prošli Uskrs obećao da je gotovo s tim dječačkim zanosom. Ima li smisla da me, kao nekog pubertetliju, boli drob zbog poraza. Definitivno – ne. Prevalio sam pedesetu, a ima i ozbiljnijih stvari u životu od ‘naganjanja mijura’.

Nemam pojma ni kako sam se uopće zakačio, bolje reći zatelebao u Hajduk i kako je taj odnos preživio svo ovo vrijeme, u kojemu je bilo i te kako razočarenja i zasićenja. Školskih kolega iz osnovne se više i ne sjećam, kamoli da ikad s ikim kavu popijem, ali misli će mi i danas pobjeći prema Bakinom golu iz slobodnjaka Torinu, Rambovoj obrani penala Rijeci, Gudeljevom izranjanju iz blata protiv Dnjepra… Nije to zato što je sadašnjost dosadna, dapače, ali Hajduk ima svoje velike pobjede, golove i najvažnije utakmice koje jako dobro posluže u trenucima kada želiš pobjeći s maglovitog terena Gorice i sjetnog ambijenta Like. Na broju jedan je svakako ona između Hajduka i Crvene zvezde (2:1), odigrana 29. listopada 1950. godine, uoči koje je osnovana Torcida, a ‘bijeli’ su preko Vukasa i Brokete napravili veliki preokret za jedino Hajdukovo osvojeno prvenstvo bez poraza. Imao je prije i kasnije naš klub još brojne važne pobjede na terenu i izvan njega. Kako je nogomet subjektivan, svak će slagati neku svoju listu, a na njoj će sigurno biti i veliki preokret protiv Partizana, koji je u Beogradu vodio 3:0, da bi završilo 3:4 za ‘bijele’, što je bio rezultat za titulu 1971. godine, osvojenu nakon 16 godina čekanja. Visoko će na ljestvici biti i plasman u četvrtfinale Lige prvaka protiv Ajaxa, najvažniji rezultat od hrvatske samostalnosti…

Neizmjerno sam zahvalan generacijama koje su Hajduk, usprkos tome što mu nikad nijedna vlast nije bila sklona, učinile velikim klubom. I lijepo je prisjetiti se najslavnijih dana, ali ako isključivo živimo u prošlosti, onda valjda nešto ne štima. Zapravo – ja sam dugo u iščekivanju najvažnije Hajdukove utakmice koju ću doživjeti, koja će potisnuti sve ove gore spomenute. Mnoge od ovih slavnih su odigrane kada mnogi od nas nisu bili ni u planu, a neke druge, pa čak i iz spomenute Lige prvaka, nismo u realnom vremenu doživjeli toliko povijesnima. One su to postale s odmakom vremena jer već (pre)dugo čekamo, ne samo upečatljivu europsku sezonu, već i domaći naslov prvaka, što nam je prioritet.

Još prošlog Uskrsa sam se bio spreman probuditi iz sna o najvažnijoj utakmici ikada koju ću, sada već u zrelim godinama, proživjeti kroz svaki detalj, sekundu i huk s tribine. Iskidat ću najdražu bijelu košulju i u prvi kontejner baciti Hajdukovu značku koju čuvam za na kolet. Ako su uistinu sve prave ljubavi tužne, stavimo već jednom točku i na tu priču.

I kako je onda moguće da me opet ‘odnijelo’ još prije prve utakmice u tekućoj sezoni? Dogodilo se to već nakon što sam vidio s koliko strasti Gennaro Gattuso pristupa svom poslu, a prije nego što je došao Ivan Rakitić, najveće i najtrofejnije ime koje je ikad zakoračilo na domaće travnjake. I još gore, zašto sam nakon zadnjeg kiksa momčadi iz Maksimira opet pomislio da je najvažnija utakmica, ona za titulu, opet blizu, nadohvat ruke? Odigrat će se već u drugom dijelu ove sezone, zar ne? I krug će biti zatvoren u trenutku kada Marko Livaja na Poljudu podigne pobjednički pehar. 

Radi li se ovdje uopće o dječačkom zanosu ili je zapravo realnost da s aktualnom momčadi utakmicu po utakmicu dalje gradimo priču koja će nas dovesti do one ključne, najvažnije, o kojoj sanja svaki od navijača koji obaraju rekorde posjete na Poljudu i u gostima. Odgovor je ovo drugo.

Svaki bod do sada smo izrudarili, pošteno ga zaradili, nalazimo se na poziciji koju bi svatko proteklog ljeta potpisao i idemo dalje. Hrabro, hajdučki, što je jedini put do najvažnije utakmice koju ćemo s ponosom prepričavati novim generacijama.