Košarkaši Splita danas će od 18.15 sati igrati prvu utakmicu u Velikoj dvorani na Gripama nakon 1995. godine, pa ćemo se, tome u čast, prisjetiti posebnog, vrijednog, a vjerojatno i najčuvenijeg dvoboja kojeg je tadašnja Jugoplastika odigrala na tom mjestu. Bio je to drugi i posljednji susret finalne serije iz sezone 1988./1989.

‘Žuti’ su godinu ranije došli do prve titule u nizu, kapitaliziravši prednost domaćeg parketa kojeg su imali u finalu, ali sljedeće sezone to nije bio slučaj. Jugoplastika je regularni dio sezone završila na drugom mjestu ljestvice iza Partizana, baš zahvaljujući porazima od ‘crno-bijelih’, te nakon što su i Beograđani i Splićani uspješno odradili svoje obveze u polufinalu protiv Crvene zvezde, odnosno Bosne, ‘žuti’ su morali u seriji do tri pobjede, barem jednu uzeti u glavnom gradu Jugoslavije kako bi stigli do naslova.

Samo 16 dana nakon što su slavili svoju prvu titulu prvaka Europe, momčad Božidara Maljkovića morala je na ispit u Beograd. Na rasporedu je bila prva finalna utakmica serije, a u Hali sportova u Novom Beogradu čekao ih je napaljeni Partizan. Druga najjača momčad Europe u tom trenutku, koja je morala najprije preskočiti Jugoplastiku da bi svoje sposobnosti pokazala u europskom natjecanju.

Pristojno su tog 22. travnja 1989. igrači Duška Vujoševića dočekali europske prvake, uručili im prigodne poklone, a onda je krenula bitka na parketu. Pred 6.500 tisuća navijača, bespoštedne duele vodili su Rađa i Nakić, a ‘žuti’ su držali dobrim dijelom utakmice prednost. Ipak, preokret se počeo događati sredinom drugog poluvremena, Partizan je poveo, potom se igralo ‘koš za koš’ dok ključne poene nije zabio, tko drugi nego – Goran Sobin. Nakon asistencije Kukoča, Sobin je pogodio za 74:71, svoj 21. poen na utakmici.

Već tada frustrirani partizanovci su morali gledati veselje i klupko radosti ‘žutih’ na centru, a finalna serija se selila u Split. Bilo je jasno, za novi naslov, Jugoplastika mora dva puta pobijediti Beograđane na Gripama. Malo tko je slutio kakav će biti rasplet ovog košarkaškog klasika. U Velikoj dvorani se 25. travnja 1989. natiskalo gotovo pa rekordnih 7.500 navijača. Rezultatska ‘klackalica’ je trajala cijelu utakmicu, Partizan je na početku bio bolji, ali nitko se nije uspijevao odvojiti na osjetniju prednost, sve do posljednjih minuta dvoboja kada je Jugoplastika povela s pet poena razlika.

Gripama je odzvanjalo ‘Sv. Duje zvona zvone da pozdrave šampione, šampione žute boje…’, bijes i očaj na licima gostiju je bio i više nego očit, skakali su na svaku odluku sudaca, svjesni su bili da im izmiče i druga utakmica u finalnoj seriji. S ove distance, razumjet ćemo njihovu frustraciju, najveća generacija u povijesti beogradskog kluba predvođena Divcem, Đorđevićem, Paspaljem, Nakićem, Danilovićem, Pecarskim, imala je rijetku viđenu nesreću u povijesti sporta, jer su za rivala imali najbolju momčad 20. stoljeća.

Sve je kulminiralo na 28 sekundi do kraja dvoboja, jasno je bilo da Jugoplastika ne može ispustiti vodstvo 75:70 (Ivanović je zabio 18, a Rađa 16 poena), klupa Partizana je zatražila minutu odmora tek kako bi iskalila svoj bijes na suce. Prednjačio je trener Vujošević, isceniran je i nekakav pogodak nepoznatim predmetom Divca u glavu, navodno se radilo o novčiću, pa su se gosti skupili s parketa i otišli u svlačionicu.

– Ovo je najveća sramota u povijesti jugoslavenske košarke! Umjesto da bude košarkaški praznik, potrudili su se da ga pokvare – kazao je odmah nakon utakmice Radomir Šaper, Beograđanin, predsjednik Natjecateljske komisije Košarkaškog saveza Jugoslavije.

I dok su partizanovce nagovarali da se vrate na parket, puna dvorana je frenetično zapjevala ‘Marjane, Marjane’, a ‘crno-bijeli’ nisu bili ni svjesni kakva im kazna slijedi. Računali su kako će dobiti još jednu priliku za povratak iz ponora, jer nakon druge, trebala je slijediti i treća utakmica u Splitu…

– Splitska publika se ponaša seljački, svi su oni seljaci, a nama viču da smo cigani – kazao je, između ostalog, Saša Đorđević, kapetan beogradske momčadi.

I onda, sljedeće jutro vijest – trećeg susreta neće biti –  on se registrira rezultatom 2:0 i Jugoplastika postaje novi prvak države. Za neke neočekivan potez košarkaškog saveza, ali voditelj natjecanja se striktno držao pravilnika i odlučio do kraja šokirati partizanovce. S nevjericom su Beograđani dočekali tu vijest, iščekivali su treći sraz u Splitu, a onda se redom kajali. Kažu, da smo znali da nećemo imati pravo na treću utakmicu, vratili bismo se na parket! Kasno.

– Molim Splićane da mi oproste, rekao sam da su seljaci u afektu – kazao je Đorđević tog jutra kada je saznao za vijest da treće utakmici neće biti.

Jugoplastika je opet otela Partizanu priliku da dođu do euronaslova, sve ono što su u Europi napravili ‘žuti’, u Beogradu su bili uvjereni da su mogli napraviti i ‘crno-bijeli’. To je vjerojatno i istina. Jer takvu generaciju košarkaša ni prije ni kasnije nisu imali. Pa su tek 1992. kada su Splićani posustali, a Partizanu se zbog raspada Jugoslavije ukazala šansa da igraju Euroligu, uspjeli osvojiti istu, i to bez Divca, Paspalja, Pecarskog…

Dakle, kukavički potez partizanovaca te večeri i napuštanje parketa ide uz bok najkontroverznijeg poteza u povijesti jugoslavenske košarke, odnosno odmah iza čuvenog finala 1983. godine kada je Draženovoj Šibenki, duboko u noći, otet naslov prvaka. Ovog puta, duboko u noći, pravda nije izostala, Split je slavio titulu, a Jugoplastika utakmicom u Velikoj dvorani na Gripama stavila ‘točku na i’ sezone u kojoj je prvi put osvojili Kup europskih prvaka.