Pitanje može li voda ‘pamtiti’ ili zadržati informacije iz prošlih interakcija spada u područje koje izaziva puno rasprava, posebice u kontekstu teorija koje nisu uvijek utemeljene na konvencionalnim znanstvenim principima. Ova ideja je najpoznatija kroz koncept ‘memorije vode’, koji se povezuje s eksperimentima i tvrdnjama koje su često sporne i predmet kritika u znanstvenoj zajednici.

Ideja o memoriji vode potjeće od eksperimenta francuskog imunologa Jacquesa Benveniste1988. godine. U svom istraživanju, objavljenom u prestižnom znanstvenom časopisu Nature, Benveniste je tvrdio da voda može ‘pamtiti’ informacije o kemijskim supstancama s kojima je bila u kontaktu, čak i kada su te supstance uklonjene. Na temelju tih tvrdnji, voda bi mogla zadržati ‘energetski otisak’ supstance i reagirati na specifičan način, iako bi sama supstanca bila odstranjena.

Međutim, ovo istraživanje okupilo je veliki broj skeptika jer je došlo do problema s ponavljanim eksperimentima. Mnogi znanstvenici su tvrdili da nisu mogli postići njegove rezultate, a kasnije je postalo jasno da su eksperimenti bili podložni različitim metodološkim greškama.

Zašto je ideja o memoriji vode kontroverzna?

Većina današnjih znanstvenika smatra da voda ne može ‘pamtiti’ informacije onako kako to sugerira koncept Benvenisteove memorije. Molekule vode su vrlo male i ne stvaraju stabilne strukture koje bi mogle trajno pohraniti informacije, kao što to mogu neki drugi materijali poput minerala ili polimera. U fizičkim uvjetima u kojima se voda obično nalazi, molekule vode stalno vibriraju i pomiču se, što znači da ne bi bilo mjesta za pohranu stabilnih ‘informacija’ kakve predviđa ideja memorije vode.

Iako su neki laboratorijski eksperimenti pokušavali pokazati da voda može ‘pamtiti’, veliki broj drugih istraživača nije mogao ponoviti te rezultate. Na temelju trenutačnog znanstvenog konsenzusa – ne postoje uvjerljivi dokazi da voda može zadržati ‘informacije’ u smislu kakvog pamćenja.

Koncept memorije vode najčešće se povezuje s homeopatijom, alternativnim medicinskim pristupom koji sugerira da voda može pamtiti informacije o supstancama s kojima je bila u kontaktu, iako su te supstance razrijeđene do točke u kojoj više ne ostaju molekule aktivne tvari. Međutim, brojne studije nisu mogle pokazati da homeopatski pripravci imaju učinkovitost veću od placeba pa mnogi znanstvenici smatraju ideju memorije vode u kontekstu homeopatije pseudonaukom.

Nedavne studije i istraživanja

Nekoliko recentnih istraživanja u području fizike i kemije vode bave se pitanjem strukturalnih svojstava vode, ali nijedno od njih nije pružilo jasnu potvrdu ideje da voda ‘pamti’ informacije na način kako se to često prikazuje u popularnoj literaturi.

Iako voda može formirati kratkotrajne vodikove veze koje stvaraju određene strukture ili ‘klastere’ molekula u vrlo specifičnim uvjetima (na primjer, u zamrznutom stanju ili pri vrlo niskim temperaturama), ove strukture su vrlo nestabilne i ne zadržavaju se dovoljno dugo da bi mogle ‘pamtiti’ podatke ili informacije iz prošlih interakcija.

Znanstvena zajednica danas smatra da voda nema sposobnost ‘pamćenja’ u smislu koji je često populariziran u medijima ili alternativnoj medicini. Voda, kao molekula, vrlo brzo mijenja svoju strukturu i ponaša se prema zakonima fizike i kemije, koji se mogu precizno objasniti bez potrebe za dodavanjem koncepata poput memorije.

Iako je ideja da voda može ‘pamtiti’ informacije vrlo popularna u određenim krugovima, trenutačna znanstvena istraživanja i razumijevanje kemije i fizike vode ne podupiru ovu tvrdnju. Nema uvjerljivih dokaza koji bi sugerirali da voda može ‘pohraniti’ informacije u načinu na koji to predlažu popularne teorije, poput memorije vode u homeopatiji.