Nogometnim entuzijastima 2024. godina zasigurno će
ostati u izuzetno dobrom sjećanju. Svjedočili smo nekim zaista impresivnim nogometnim
pričama: od neporaženog niza Bayer Leverkusena, fantastičnih predstava
Španjolske predvođene mladim Nicom Williamson i Lamineom Yamalom, preporoda Barcelone i
Chelseaja pod novim trenerima pa sve do sjajne prilagodbe Arnea Slota na
izazovan posao u Liverpoolu… Bilo ih je zaista na pretek, ali ona koja dolazi
iz malog grada u Lombardiji naročito je zanimljiva i posebna. Naravno, riječ je
o Atalanti.

Osvojili su Europsku ligu, što je najprestižniji trofej u
povijesti kluba, nalaze se na vrhu Serije A, srušili su rekord za najviše
postignutih pogodaka u njihovoj povijesti u jednoj kalendarskoj godini (124) te
trenutno imaju rekordnih 11 uzastopnih pobjeda u ligi. 

Nevjerojatan, pa gotovo
i nezamisliv je učinak kluba iz Bergama u ovoj godini, a kada se o njemu priča ključno
je istaknuti kako najviše zasluga odlazi jednom čovjeku – Gian Pieru
Gasperiniju. Ovaj prekaljeni Talijan osam je godina naporno i strpljivo radio,
odlazili su mu najbolji igrači, prebrodio je brojne krize, a onda složio
nevjerojatnu, pa možemo s pokrićem reći i povijesno najbolju, a sigurno najuspješniju momčad Atalante.

Posebno izdvojiti i pričati o pojedincima iz ovog Gasperinijevog stroja nije ni pravedno, a ni zahvalno zato što su svi ‘jednaki među jednakima’ te zato što je
svaki od njih na svoj način doprinio ovom astronomskom uspjehu. Međutim,
jedan igrač ‘božice’ u ovom je podneblju poseban, pa nitko neće zamjeriti da krenemo baš od njega – Marija Pašalića. 

Talijanski stručnjak Pašalića je na posudbu doveo 2018. godine iz Chelseaja, a onda ga je, dvije godine
kasnije, klub i službeno otkupio. Mario je prije dolaska u Bergamo bio na čak četiri posudbe,
nije imao stalnu destinaciju za prilagodbu i kvalitetan igrački razvitak, ali
Gasperini je u njemu vidio veliki potencijal, a Pašalić je pod njegovim mentorstvom igrački dosegao jednu razinu više. Postao je izrazito važna, a često i ključna
karika ove momčadi, na što ukazuje činjenica da kada de Roon i Toloi ne igraju,
on preuzima kapetansku traku. 

Ova godina za njega je i individualno bila jako dobra, postao je Hrvat s najviše pogodaka u Seriji A ikada, a potrebno je
posebno se prisjetiti, usudio bih se reći, najbolje Pašalićeve utakmice u
karijeri koja se zbila u travnju ove godine protiv Liverpoola, kada je njegova
Atalanta s 3:0 utišala inače gromoglasnu publiku na Anfieldu. Pašalić je taj dan
bio svugdje po terenu, Kloppovim veznjacima nije dao disati, zaista je
maestralno odradio svoj posao, a na koncu se upisao u strijelce i tako lansirao
‘božicu’ među četiri najbolje ekipe Europske lige. Minutaža, kapetanska traka i dugotrajna suradnja ukazuju nam na to koliko ga Gasperini cijeni i koliku razinu povjerenja i podrške Pašalić ima s njegove strane, a mislim da je svojim predstavama definitivno zaslužio barem sličan
tretman kod izbornika, ali to je jedna sasvim druga priča…

No, vratimo se na Atalantu. Kao što smo spomenuli, ove
kalendarske godine ispunili su ono što niti jedan navijač ‘božice’ nije mogao
zamisliti ni u najluđim snovima, a apsolutno je najimpresivnije to što je svaki važni igrač ove momčadi imao svoju zanimljivu priču koja nije obilježena linearnim napretkom, već oscilacijama i krizama koje su dolaskom u Atalantu svedene na minimum. 

Baš kao i Pašalić, nitko u Bergamo nije stigao kao zvijezda,
nitko nije doveden za astronomske cifre, već je svaki transfer plod stručnog
rada Gasperinija i njegovih pomoćnika. Protagonisti Atalantinog puta u
Europskoj ligi Scamacca i Lookman, isto kao i bekovi Zappacosta i Kolašinac u
jednom su dijelu svoje karijere igrali na Otoku gdje su bili izrazito
osporavani, neki od njih i omalovažavani, jednostavno nisu ispunili velika
očekivanja navijača i klubova te im je karijera, po svemu sudeći, trebala krenuti silaznom
putanjom. Ipak, u pravom trenutku ukazao se Gasperini, dao im svoje puno povjerenje, doveo ih za u današnje vrijeme mizerne iznose i pomogao im da se vrate na pravi put.

A kad smo već kod mizernih iznosa, ne možemo ne spomenuti najboljeg ovosezonskog
strijelca kluba Matea Reteguia, izrazito radišnog i borbenog veznjaka Edersona
te kreativnog ofenzivnog veznjaka Charlesa De Ketelaerea koji su neizostavni članovi ove ekipe te koji su dovedeni za po
22 milijuna eura svaki, što je Atalanta s lakoćom ‘pokrila’ izlaznim transferima. Potonji
je u trenutku dolaska u Bergamo bio otpisan u Milanu, Retegui je bio solidan u
dresu Genoe, slično kao i Ederson u Salernitani, ali nisu bili ni približno kvalitetni
kao pod Gasperinijevim vodstvom.

Marco Carnesecchi niz je godina proveo na posudbama prije nego što je postao standardni vratar, a važni defanzivni adut Berat Djimsiti u klub je
doveden besplatno šest mjeseci prije Gasperinijevog dolaska. Ipak, talijanski
stručnjak na prvu ga nije imao u planovima te ga je ekspresno poslao na ‘kaljenje’ u Avellino, a onda i Benevento. Albanski stoper na izvrstan je način iskoristio posudbe te postao, kao što smo napisali, važan defanzivni adut ove ekipe. 

Tu su još i de Roon, Isak Hien, Matteo Ruggeri… Nabrajati
igrače ove momčadi i pričati o njihovim nevjerojatnim karijernim putovanjima zaista bi mogli u
nedogled, ali shvaćate poantu, ovo što je Gasperini napravio te što još uvijek
radi je fenomen, a istovremeno i izvrstan primjer vođenja jednog ozbiljnog
kluba. Niti jedan igrač svoje mjesto u momčadi nije dobio na temelju imena,
nitko od spomenutih nije tu slučajno, već isključivo zbog svog rada, zalaganja
i ustrajnosti. Iako je vrhunac ove priče upravo sada, ona traje već dugih osam
godina, a govori o tome kako su kontinuiranost, stručnost i discipliniranost svih
djelatnika kluba, uz značajnu dozu Gasperinijeve ingenioznosti, jedan prosječni
talijanski klub lansirali u sam vrh nogometne elite Apeninskog poluotoka, recentno i cijelog
Starog kontinenta, a kako stvari stoje, na tome ne planiraju stati.

Standings provided by Sofascore