Umjetnička organizacija Lađa od vode tijekom rujna objavila je novu zbirku priča Julijane Matanović, Bit će sve dobro, mama. Zbirka je sačinjena od pet priča: Ona, I mi volimo višnje, ćaća, Grijeh je umrijeti u proljeće, Tkalja i Bit će sve dobro, mama, a priče su popraćene predgovorom i pogovorom, koji se također mogu čitati kao priča.

Priče u zbirci popraćene su ilustracijama Hrvoja Marka Peruzovića, i svojom ljepotom i toplinom prenose nam sentiment priče koju prate.

U ovoj zbirci čitatelj pred sobom ima nove priče, ali i dobro znani autoričin stil i pripovjednu osobitost. Odabirom tema, odnosima i emocijama ova zbirka može nas podsjetiti na autoričine ranije objavljivane naslove kao što su primjerice Djeca na daljinu, Kao da smo otac i kći i Smo majka i kći. Sami naslovi upućuju nas na odnose, obitelji, djetinjstvo i uloge unutar obitelji. Ti se odnosi i obiteljske veze mogu uvijek iznova propitivati, u nastojanju da ih se obuhvati i bolje razumije. A Julijana Matanović to uvijek čini krajnje pažljivo i suosjećajno, ispreplićući niti priče, na samo njoj svojstven način.

Sve priče u zbirci obiluju detaljima, samoćama, nikad izrečenim pitanjima i mnogim prešućivanjima. A upravo ono što je prešućeno često biva ključnim mjestom o koje se spotiču likovi nemoćni raspetljati životne čvorove koji ih sputavaju.

Kao što smo od autorice i navikli, ona nas vodi kroz tekst bogat nijansama, toplinom i ljudskošću, koja prožima njeno pripovjedačko tkanje.

Baš kao što i junakinja jedne od priča, tkalja Manda, od različitih materijala kroji krpare, Julijana Matanović istkala je od različitih motiva nove priče, priče koje tkanju daju nove niti i novu boju. Tkanje o kojem piše možemo promatrati kao sinonim za pisanje, pripovijedanje, priču i samu književnost. Autorica tako uspoređuje krpare svoje junakinje, tkalje Mande s pričama. Jer što li drugo rade pisci? Uzimaju komadiće tuđih i komadiće vlastitog života, ‘kradu’ priče s ulice i iz pročitanih lektira i prema svemu se ponašaju tako kao što se Manda ponašala prema krpicama. Potom uzimaju pripovjedački instrumentarij, režu, sijeku, odlučuju o žanru i potom-kad pripreme završe-sjednu i stvaraju novi tekst. Djelo na nešto uvijek podsjeća, u njemu se netko uvijek može prepoznati.

Pred nama je nesumnjivo djelo koje će kao i prethodni autoričini naslovi, biti rado čitano. I koje nam, kao i mnogo puto do sada daje zaklon, jer znamo, dok smo među njenim rečenicama, sve će biti dobro.