U splitskom Studiju 21 u utorak, 24. listopada u 18 sati otvorit će se izložba Ane Opalić ‘Portreti (1994. – 2020.)’. Kustosica je Neli Ružić.

‘Polovicom devedesetih godina prošlog stoljeća Ana Opalić započinje seriju fotografija portreta bliskih ljudi, prijatelja i članove svoje obitelji koje snima u dugim vremenskim intervalima. Portreti su rad u nastajanju, životni projekt o trajanju života, a bliskost autorice sa ljudima koje snima i kojima se iznova vraća, temelj su ove fotografske serije. Dokumentiranje (dis)kontinuitet života samog koje će se nastaviti sve dok to bude moguće. Bilježeći privremenost svijeta koji je okružuje, koji je tu i istovremeno svakodnevno neprimjetno iščezava pred našim očima, autorica evidentira prisutnost nevidljivog, ljudsku formu vremena. 

Prvi su portreti nastali nakon povratka sa studija u poratni Dubrovnik kada snima majku, sestru i svoje prijatelje, dok su ostali snimani u prvom i drugom desetljeću ovog stoljeća. Na ovoj izložbi imamo prilike vidjeti dio tog ciklusa, portrete prijatelja snimljene u Dubrovniku i Zagrebu te portrete sestre i majke. Fotografije u postavu ne prate kronološke parove ili vremenski slijed već su ovdje raspršeni u prostoru poput trenutaka u kojima su fotografije nastale kroz naše živote, kako navodi sama autorica. Na taj način zabilježeni trenutci izranjaju iz mase života, supostoje i ulančavaju se u konstelacijama vremena i prostora. 

Između autorice i ljudi prikazanih na njenim fotografijama postoji odnos prepoznavanja i povjerenja. Opalić snima trenutke života bliskih joj ljudi i njihovih promjene tijekom više desetljeća, prepoznajući time i vlastito postojanje u vremenu kroz niz pogleda, ogledanja i odnosa s drugima. Mijenjaju se lica i tijela, djeca se rađaju i odrastaju, nagomilava se događanje života. Pogleda uperenog u objektiv/Anu, osobe su fotografirane u interijerima (najčešće je to njihova kuhinja i kuhinjski stol), u pejzažu ili u urbanom okruženju. Ozračje mjesta i podneblja doprinose identitetskim slojevima portretiranih osoba a ponekad pridonosi i rastvaraju identitetskih konstrukcija. Na licima koja nas promatraju iz različitih vremenskih trenutaka pojavljuju se tragovi proživljenog, prepoznatljivosti i razlike. Petra koja nas promatra iz zamagljenog krajolika 2020. jest i nije ona Petra na crno bijeloj fotografiji iz 1998. godine snimljena u ambijentu ljetne kuhinje u Slanom. 

Koliko god su prizori donekle dogovoreni, Ana u potpunosti ostavlja prostor za opuštenost, bivanje sobom portretiranih osoba koje se manifestira u nekoj gesti, živom pogledu, zaigranosti ili položaju tijela. To otvaranja prostora drugom, u odnosu bliskosti i slobode, impregnira cijelu seriju portreta. Ovi etički aspekti odnosa, kao i osjetilne, formalne komponente fotografske slike (preciznost uhvaćenih kompozicija te izrazito fini tonski i koloristički odnosi) čine kontemplativnu cjelinu i važni su aspekti autorske poetike. 

Pogledi upućeni Aninom objektivu dopiru direktno do nas. Oni nas promatraju iz drugog vremena, zure u nas sada. To premošteno vrijeme, kao i rizomatičnost vremenskih odnosa u prostoru, svjedoče nagomilavanju vremena života, njegovog o(p)stajanja i nestajanja koji su u dosluhu s portretiranim ljudima zabilježeni majstorskim okom, objektivom i okidačem Ane Opalić u preciznoj milisekundi tadašnjosti’, u izloženom katalogu napisala je kustosica Ružić. 

Ana Opalić (Dubrovnik, 1972.) diplomirala je TV i filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine. Izlaže fotografiju i videoumjetnost od 1991. godine. Koristeći autobiografske sekvence bavi se pitanjima identiteta i pripadanja, sudbinom mjesta i bilježenjem promjena u nezaustavljivom tijeku vremena. Njezin odnos prema vlastitoj okolini pomiče se od uključivanja okoline u propitkivanje kategorije identiteta do angažiranosti u priču i memoriju određenog mjesta.

Redateljica je i snimateljica tri dokumentarna filma Još jednom (Ana Opalić i Noah Pintarić, 2014.) i Lijek, (2018.) koji su premijerno prikazani na Zagreb Dox i Dok Leipzig filmskim festivalima te filma Ja bi da to imam doma (Opalić, Kraljević, 2020.). Snimateljica je kratkog igranog filma Elektroničke vještice umjetnice Maje Čulo (2022.) Objavila je dvije knjige fotografija: Brsalje, 2017. i Dom, 2018. te u koautorstvu sa arhitektom Davidom Kabalinom knjigu Dubrovački karavanski put, 2019. godine. 2003. godine predstavljala je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu (zajedno sa Borisom Cvjetanovićem). Osnivačica je web portala Suvremena hrvatska fotografija (www.croatian-photography.com) i glavna urednica od 2009. do 2014. godine. Surađuje sa brojnim udrugama, autoricama/autorima, kolektivima, muzejima i galerija na različitim projektima. Živi i radi u Zagrebu.

Izložba ostaje otvorene do 7. studenog.