Viviana Bojić, prof. log., Nataša Čičin-Šain, mag. edu. reh., Anđela Kovačević, dr. spec. dj. psih., Dragan Lisica, prof. log., Marija Magdalena Matković, mag. log., Olja Marasović Podlipec, mag. soc. ped., Katarina Marinović, prof. psih., i Ivana Šegvić, dr. spec. fiz., iznijeli su čitav niz stručnih savjeta na okruglom stolu na temu ‘Za zdrav razvoj djece i mladih’, koji je organizirala poliklinika Doctus povodom svog šestog rođendana.

Prije no što su stručnjaci u poljima logopedije, psihologije, dječje psihijatrije, fizijatrije, ADOS dijagnostike, defektologije, senzorne i neurofeedback terapije odgovorili na sva pitanja publike, novinarka Ivana Šilović, koja se ovom prigodom našla u ulozi moderatorice, napomenula je kako je upravo zdrav razvoj djece i mladih moto poliklinike Doctus, inače jedine privatne zdravstvene poliklinike registrirane u Ministarstvu zdravstva, koja pokriva područje od Zadra do samog juga Hrvatske. 

‘Poliklinika je počela s radom prije šest godina s dvama zaposlenicima, danas ih je 16, odnosno 23 s vanjskim suradnicima. Već su jednom prerasli svoje prostore te mi se čini da bi moglo ponovno, što pokazuje koliko je važno što rade i što dokazuje njihovu kvalitetu. Iz svog iskustva znam da je riječ o samozatajnom timu koji i volonterski tiho djeluje. Ovi ljudi žive ovaj posao’, istaknula je u uvodnom dijelu Šilović. 

‘Roditelji trebaju slijediti instinkt i zatražiti logopedsku dijagnostiku’

U kontekstu današnje rasprave, napomenula je kako se rana intervencija doima izuzetno važnom. S tom se konstatacijom složila Šegvić. Naznačila je ujedno kako je ključan cjelovit timski rad različitih profila stručnjaka, no kako su sastavni dio rehabilitacije i – roditelji.

‘Ulogu logopeda u ranoj intervenciji u novije vrijeme i sama struka mora redefinirati. Moramo se suočiti s činjenicom da postoje zakonitosti koje je potrebno dosegnuti kako bi djeca otvorila vrata jeziku i govoru. Ponajprije moraju komunikacijski izrasti što znači svladati temelje komunikacijskog razvoja, odnosno uspostaviti svijest da su njihovi prvi sugovornici mame i tate te da predstavljaju značajnu točku s koje primaju poticaje kako bi mogli modelirati ponašanje’, nadovezao se Lisica. 

Na upit kada je pravi trenutak za posjet logopedu, Bojić je uzvratila kako nikada nije prerano. Štoviše, prema njenim riječima, može samo biti prekasno. 

‘U bilo kojem trenutku u kojem roditelji primijete da nešto nije u redu, trebaju slijediti svoj instinkt i zatražiti logopedsku dijagnostiku kako bi, po potrebi, dobili daljnje upute. Premda djeca u ranoj dobi posjećuju pedijatra, njima iz niza razloga određene poteškoće mogu promaknuti. K tome, uvjerena sam – a imam 42-godišnje iskustvo -govorno-jezične teškoće kvalitetno može uočiti jedino logoped’, iznijela je. 

Prvi posjet, smatra Lisica, može biti već od osmog mjeseca života. Matković je, pak, kazala, kako se u praksi pokazuje da im se obraćaju tek kad shvate da djeca ne govore, a trebala bi. Njena su iskustva da je riječ o periodu između 18. mjeseca i treće godine, i to češće bliže potonjem.

‘Odstupanja u komunikacijskim vještinama mogu se vidjeti puno ranije. S kasnijim javljanjem gubi se dragocjeno vrijeme u kojem smo mogli pravovremeno intervenirati i eventualno spriječiti ili barem ublažiti nešto ozbiljnije’, konstatirala je. 

Stručnjaci su se dotaknuli i učestalog pitanja trebaju li djeca znati čitati i pisati prije polaska u školu. Bojić je stava kako se ono ne bi trebalo postavljati. 

‘Najbitnije je da djeca imaju sazrele predintelektualne funkcije koje su temelj usvajanja čitanja i pisanja. Problem je što nema svaka škola logopeda, zbog čega se ne primjećuju nezrele funkcije. Pri upisima djeca zavaraju inteligencijom, savršenom grafomotorikom, a kada nastanu poteškoće s čitanjem i pisanjem, nastane i panika’, ustvrdila je. 

Autizam ili ekranizam?

Kako su sve glasnija polemiziranja o sve raširenijem autizmu, u nastavku okruglog stola Čičin-Šain upoznala je prisutne s ADOS-om. Pojasnila je kako riječ o relativno novoj dijagnostici, razvijenoj u proteklih 10-15 godina, koja puno bolje detektira poremećaje iz autističnog spektra. 

‘Činjenica je da se djeca odgajaju na drugačiji način u odnosnu na ranije te da su puno izložena ekranima koji stvaraju kompletnu patologiju koja se sasvim podudara s elementima autizma, ali ne znači da je riječ o njemu. Detekcijom ADOS-a možemo utvrditi radi li se o ekranizmu kao takvome ili ne. Ono što se nekad nazivalo drugačijim nazivima možda danas dobiva pravi naziv spektra, stoga se i adekvatno tretira. Vrlo je važno utvrditi ga kako bismo senzibilizirali okolinu djeteta, što će, pak, pridonijeti njegovu kvalitetnijem funkcioniranju u okvirima njegovih sposobnosti. 

Puno je više djece koja pokazuju simptome autizma u ranoj dobi, već oko druge godine života. Roditelji se počinju zabrinjavati jer se ne pojavljuje govor. No govor kao takav nije najvažniji. ADOS može vrlo rano detektirati tzv. združenu pažnju – postojanje svjesnosti o partneru u bilo kakvom odnosu. Ako ta svijest nije razvijena, nikakvim se terapijama ne može potaknuti razvoj govora. Potrebno je, naime, osvijestiti združenu pažnju. 

Svi svjedočimo djeci izloženoj ekranima. Ekrani ih odvlače, pružaju im kontinuirano informacije i ništa od njih ne traže zauzvrat. Svojevrsno ‘začepe’ združenu pažnju kakva se trebala razviti te tako djeca ostaju zakočena u svom svijetu, kompletno manifestirajući simptome koji upućuju na autizam. Javljaju se, dakle, razne stereotipije kao što je nerazvijanje govora. Ako se ADOS dobro odradi te se detektira moguć ekranizam, adekvatnom terapijom brzo napreduju’, ukazala je. 

Nastavno na navedeno, Šegvić je kazala kako se poteškoće u motoričkom razvoju vide u predškolskoj dobi te pogotovo školskoj. Značajan su krivac za to mobiteli od kojih se djeca ne odvajaju, odnosno društvene mreže. Iz tog je razloga poručila kako ih treba odmaknuti od ekrana. 

Što se samog autizma tiče, na upit publike, Čičin-Šain detaljnije se osvrnula na korake koje bi roditelji trebali poduzeti. 

‘Dijagnostiku možemo obaviti bilo kada, i to što prije – to bolje, od 12 mjeseci nadalje. Valja istaknuti kako autizam nije bolest, već stanje koje ne možemo izliječiti i kojem još uvijek ne znamo uzrok premda najnovija istraživanja ukazuju na genetsku podlogu. No takva djeca također rastu i razvijaju se u okviru vlastitih mogućnosti – od nisko do visokofunkcionirajućih, od neverbalne do one koja na van ne pokazuju nikakve znakove izuzev manjka društvenosti. U našem je okruženju i odraslih ljudi za koje ne znamo da su iz spektra jer dobro funkcioniraju i samostalno žive. 

Nema čarobnog štapića. Trebamo individualno pristupiti svakom pojedinom djetetu i pokušati razviti što se razviti da. U principu sva ona uče socijalne vještine jer im nisu prirodno sklona. Koješta se može postići u tom segmentu, mi ne znamo u startu do koje ćemo mjere uspjeti’, rekla je. 

Poremećaji u ponašanju u sve ranijoj dobi

Kovačević je istaknula kako u recentnom razdoblju jača trend javljanja dječjim psihijatrima. No i dalje, tvrdi, nerijetko kasno. Roditelji, naime, traže pomoć tek kad im je potrebna pismena dijagnoza za, primjerice, određena vještačenja ili pak farmakoterapija u slučajevima samoozljeđivanja. 

‘Kod djece od prvog do četvrtog razreda osnovnih škola prevladavaju poremećaji u ponašanju kao što je ADHD, i to u sve nižoj dobi. Ozbiljni poremećaji sve su češći. Već u 5. i 6. razredu mahom se pojavljuju anksioznost, depresivnost, samoozljeđivanje, suicidalnost. Zabrinjavajući su i poremećaji prehrane – već od devete godine života uočavamo kliničke slike anoreksije kakve su se prije vezale uz adolescentsku dob’, upozorila je. 

Naknadno je iznijela porazan podatak kako je jedno od devetero djece 2017. imalo mentalne poteškoće, već 2022. statistika se dodatno srozala na jedno od šestero.  Apostrofirala je pritom problematiku takozvanog nesuicidalnog samoozljeđivanja okarakteriziravši ga kao sklizak teren. 

‘Kako razlučiti u kojoj će mjeri malo jače potegnuti skalpel, odnosno kolika će biti razina frustracije?! Često je riječ o rezanju po rukama, ali napominjem kako se dosjete različitih načina za samoozlijediti se. Kažu nam da si osjećanjem fizičke boli olakšavaju psihičku. Iz razgovora doznajemo kako nekad ni sami ne znaju jesu li htjeli počiniti suicid, što je itekako alarmantno’, precizirala je. 

Marinković je navela kako je psihijatar kod nas nažalost i dalje tabu, i to više kod roditelja nego kod djece. Pozitivno je, međutim, što su ona sve svjesnija potrebe za razgovorom.

‘Za taj su dobar trend dijelom zaslužni mediji kojima su djeca izložena. Uspijevaju se educirati preko interneta i prepoznati teškoće na svom primjeru. Doduše, može to biti i dvosjekli mač. Dogodi se i da se identificiraju s nekom teškoćom koja možda i nije njihova, služi im kao paravan i ponašaju se sukladno toj ulozi’, obrazložila je. 

Podcrtala je, k tome, kako ipak postoje metode koje mogu poboljšati funkcioniranje djece. Kada je ono svakodnevno ugroženo i kada se, na primjer, socijalno izoliraju, savjetovala je roditeljima da je vrijeme za posjet psihijatru. 

‘Roditelji su, od pustih savjetovanja, silno prestrašeni da ne naprave nešto nažao svojoj djeci. Doima im se da sve rade krivo. Zbunjeni su jer ono što je ‘staro’ više ne vrijedi, a nisu dobili upute što bi trebali ni alate za odgoj. Uz to je i sve postalo knjiški – tradicionalno smo bili povezaniji s obiteljima, odnosno imali više doticaja s djecom prije no što smo ih sami imali, a sada ih dobivamo bez da smo ijedno prije držali u rukama’, nadovezala se Marasović Podlipec. 

‘Ako djeca često govore engleskim jezikom, previše su izložena ekranima’

Stručnjaci su ukazali na svojevrstan ‘fenomen’ učestalog korištenja engleskih riječi u govoru najmlađih. Dok se roditelji uglavnom ponose time, oni ga percipiraju kao razlog za zabrinutost. 

‘Vjerujući da je učenje engleskog jezika dobro, roditelji su previdjeli one stvari koje su važne kao temelj’, naveo je Lisica te ilustrirao primjerom djeteta upisanog u engleski vrtić prije no što je progovorio materinjim. 

Šegvić je napomenula kako nije dobro izlagati djecu stranom jeziku kada kaskaju s materinjim. Nije protiv njegova učenja – dapače, u toj su dobi kompetentnija za njegovo svladavanje – no stava je kako ih nije mudro ‘bombardirati’. 

‘Ako djeca često govore engleskim jezikom, previše su izložena ekranima. Druga je mogućnost i da se radi o teškoćama razvoja govora jer je gramatički jednostavniji od hrvatskog pa ga lakše ‘kupe’. Svakako, pojava engleskog vokabulara može biti alarm da nešto ne štima’, dodala je Čičin-Šain. 

Nije sve crno, ima izlaza

Za poteškoće kojih su prethodno dotaknuli, Bojić smatra kako nitko nije kriv, ali kako istovremeno svi nosimo veliku krivnju. Naglasila je, međutim, i kako su svi na istoj strani, odnosno kako je svima u cilju uspješna rehabilitacija djece. 

‘Sustav je takav kakav je te predstavlja najveći problem. S jedne strane ne podržava roditelje kojima je potrebna pomoć te s druge ne priprema nastavnike, neovisno o njihovoj najboljoj namjeri, na toliko heterogene teškoće’, izjavila je Bojić. 

Lisica je kazao i kako nije dovoljno da roditelji samo dovode djecu stručnjacima. Od više se njih moglo čuti kako je, osobito u kontekstu ozbiljnih teškoća, bitno da se i sami ne pretvore u terapeute, već da ostanu primarno roditelji te da svojim mališanima pružaju bezuvjetnu ljubav i toplinu. Čičin-Šain poručila je kako u dugotrajnom rehabilitacijskom procesu nikada ne smiju zaboraviti na sebe kako bi mogli ispunjavati svoju svrhu. 

Ipak, svi su redom stava kako nije baš sve crno te kako izlaz itekako postoji. Marasović Podlipec dočarala je to činjenicom da joj samoinicijativno dolazi sve više srednjoškolaca, što percipira kao prozor za budućnost. 

‘Veseli nas kad dijete koje je prošlo u srednjoj školi dvije-tri hospitalizacije, farmakoterapije i niz psihoterapija bez ikakve terapije upisuje faks, takvi nam primjeri daju volju za naprijed. Sve što se radi u području mentalnog zdravlja, međutim, zahtijeva vrijeme, strpljenje i rad cijele obitelji’, zaključila je Kovačević. 

Marinović je, pak, prisutne upoznala s neurofeedback tretmanom, svojevrsnim mentalnim treningom, koji je jedan od alata koji – paralelno sa standardnom terapijom – polučuje rezultate pri tretiranju funkcija poput pažnje, koncentracije, napetosti mišića, razdražljivosti, migrene, stresa, depresije, kroničnog umora, opsesivno-kompulzivnih poremećaja, nesanice i poteškoća pri učenju te također pomaže ljudima s PTSP-om, ADHD-om, ADD-om, autizmom…

Trening se, kako je iznijela, sastoji od apliciranja senzora na određenim mjestima na površini glave, ovisno o simptomu na koje se radi. Postupak je bezbolan i neinvazivan. Moždani valovi očitavaju se preko senzora te prikazuju na zaslonu računala. Računalo obrađuje moždane valove i specifične informacije koje proizlaze iz ovog procesa, što je povratna informacija koja se prikazuje pojedincu na ekranu u obliku promjena na slici i/ili zvuku filma koje se koriste za trening. Kontinuiranim treningom osoba uči postići samoregulaciju moždane aktivnosti.