Prije tri desetljeća posao geodeta zamijenio je mikrofonom kako bi započeo s glazbenom karijerom. Publika ga je prvi put upoznala na Melodijama Jadrana kada se predstavio s vlastitom pjesmom, a njegove hitove danas pjevaju sve generacije. Hari Rončević je za Dalmatinski portal otvorio dušu i ispričao detalje iz karijere koju su pratili usponi i padovi, a ovog puta nije izostavio ni pikanterije iz privatnog života. 

Iako je tek s 32 godine započeo s glazbenom karijerom, trebalo mu je, kako kaže, deset godina da publika prepozna ono što im je nudio od samih početaka. Tijekom dugogodišnje karijere, na sceni mu je bilo najbitnije ostati svoj. 

– Mene je puklo u trideset i drugoj, zapravo već u tridesetoj da počnem nešto pisati. Tako kada sam napisao pjesmu, poslao sam je u jednu izdavačku kuću i oni su to odmah prihvatili. Tada nije bilo interneta, još su bile kazete i otvorilo mi se. Onda sam godinu nakon toga dao pjesmu na festival i Zdenko Runjić je prihvatio. Tu sam se pojavio prvi put, a zatim sam se prijavljivao konstantno. Nisam se nikada prilagođavao špranci, niti robovao, već radio ono što ja želim i da na bini budem ono što jesam – kaže.

‘Ako san Getanin i ja san dite, vika san ovo mi činit ne smite’, zapjevao je po prvi put pred širom javnosti, a publika ga je nagradila trećim mjestom dok je struka odmah prepoznala talent i dodijelila mu prvu nagradu. Sve nakon toga je, priča nam Hari, povijest. 

Nije mu bilo lako postati cijenjeni kantautor u svom gradu, ali i državi. Bez obzira na uspone i padove, kaže, sve bi ponovio. Istaknuo je kako postoje dva puta do uspjeha kojima mladi glazbenici mogu krenuti, no ipak onima koji traže mjesto pod reflektorom na sceni, ne bi preporučio isti put kojim se on borio kako bi stigao do današnje karijere koji mnogi priželjkuju.

– Ne znam koliko sam ja baš taj koji bi mladima trebao nešto kazati zato što put koji sam ja izabrao ne podilazi nikome, a to je put raditi ono što voliš i želiš, što je jedan od dužih i težih puteva. Ako idu tim putem bit će dosta razmišljanja ‘jesam li ja na pravome putu’, jer kada radiš nešto i svjestan si da je dobro, a nemaš rezultate u smislu koncerata, vidiš da tu nešto ne valja. Treba biti svjestan i spreman na menadžerske igrice, a ja nikada nisam bio dionik nekoga klana. Pišem sam za sebe, automatski nemaš dio klana jer uglavnom su tu aranžeri, tekstopisci, skladatelji… Ja sam to sve sam radio sa svojim prijateljima s kojima snimam u studiju. Mlade ne bih baš uputio na ovaj put jer nije lagan. Treba raditi i ono što čovjek ne bi radio. Možda da se mladi mogu suzdržati od nastupa u malim kafićima, ali i to je isto jedan dio puta glazbenika. Ja sam to radio dvije-tri godine prije nego što sam počeo pjevati, ali onda dođeš u situaciju da si izdao dva albuma i mogao bi održati veći koncert, zbog toga što nisi dio klana ne možeš… A ima i drugi put, to je onaj kada ne radiš ono što ti voliš i želiš, već što ti netko nametne. Ako ti to ne doživljavaš, a možeš to izvesti super, može i tako, brži će biti uspjeh. Ako doživljavaš kao ja, jednostavno neke pjesme ne možeš pjevati, ne želiš stajati iza toga, jednostavno te sram, neugodno ti je. Koga nije sram, taj može brže uspjeti, a kome nije to baš ‘o glavu’ onda je to dugotrajan proces – rekao je Hari i nastavio kako često dobiva komentare o dugogodišnjoj karijeri. 

Otkrio je i kako je godinama trebalo pojedinim njegovim danas najpopularnijim pjesmama da dođu do publike i postanu hitovi.

– Trideset godina sam na sceni, možda sam tek nakon 10-ak, 15 godina sam počeo dolaziti do ljudi s pjesmama koje sam snimio 6-7 godina prije, pa su one tek nakon postale popularne. To je kao jedna psihološka igra, i onda ispadneš kao Hari kada kažu ‘vidi on je 30 godina na sceni’… Je, bilo je tu i teških godina, kada čovjek misli i kako preživjeti. Nisu to neki veliki novci, ali svakako je bolje nego u firmi. Uvijek očekuješ ono što zaslužiš, a u mojoj glavi je da sam zaslužio više, ali to je trebalo doći do drugih glava. Sada je to okej, ali nije to ni sada što bih ja kao izvođač s toliko dobrih pjesama zaslužio, niti su ljudi čuli više od pola pjesama, koje su zaslužile da ih se čuje – zaključio je popularni kantautor.

Iako se konstantno provlači tema kako Hrvatskoj nedostaje kvalitetnih tekstopisaca, a samim time i pjesama, on je istaknuo kako svoje pjesme još uvijek nije spreman ponuditi izvođačima koji stupaju na scenu.

– Ja egzistiram od svojih pjesama i koncerata, iako je to ipak više od autorskih prava i pjesama. Jednostavno ako bih dao pjesmu izvođaču koji je manje popularan od mene predugo bih čekao da te pjesme daju rezultate, kao u mojim počecima. Dao bih, ali još nije vrijeme za to. Kada to vrijeme dođe, možda će netko pitati za pjesme, a možda i neće. Ja se ne ‘itam’, ne pitam nikoga, a ni mene ne pitaju – otvoreno će.

Iz bogatog opusa teško mu je izdvojiti pjesmu koja mu je favorit, a na isto pitanje, kaže, nikada nije znao odgovoriti.

– Imam 40 do 50 pjesama što mi se jako sviđaju, one što su 6.,7.,8. na albumu, brojim ih više od pedeset. Ako bih baš morao nešto reći, bila bi to ‘Još ne znam kud s tobom’. Jednostavno bi bilo čudno da ta pjesma nije prošla kod ljudi, ali tek nakon 7-8 godina je pronašla svoj put. Postala je popularna 2006. Nekada nije bilo interneta, a danas je to puno dostupnije i ljudi mogu slušati što žele. CD-ovi se više ne kupuju, glazba se sluša preko interneta – rekao je i dodao kako je odmah osjetio da bi pjesme ‘Još ne znam kud s tobom’, ‘Kad bi se moga rodit’ i ‘Kada jednom ovom zafalim se tilu’, mogle biti hitovi.

Veliki uspjeh kod publike doživjeli su Harijevi dueti, a između kojih je istaknuo pjesmu ‘Dalmatinska duša prava’ koju je otpjevao s Tedijem Spalatom.

– Nisam nešto oduševljen duetima, svi su mi bili nametnuti. Doduše jedini koji mi nije bio nametnut je s Tedijem Spalatom na šibenskom festivalu. Ja sam izabrao Tedija, jer je pjesma više bila za njega nego za mene, ali sam je i ja htio pivat. S njom smo dobili Grand Prix u Šibeniku, prvu nagradu i od publike i od žirija. Pogodio sam s tim, ali ne izvodim je na svojim nastupima, ona je moja i ja je volim, ali nije za moje koncerte jer ja imam drugačiji pristup glazbi. Žena mi je tražila da pjevam s Doris, to je ispalo odlično. Ja nisam to vidio tako, ali žena je bila u pravu. Imao sam još jedan duet s Alenom Vitasovićem koji sam napravio na nagovor diskografa. Klapa Cambi je bila moja ideja i to je jedna pjesma koja je ispala rock balada – iskren je bio Hari i nastavio:

– Mislim da sam svoj vrh ostavio par godina iza sebe, što se tiče stvaralačkog rada. I sada stvaram, ali ukusi publike su se promijenili. Više se slučaju izvođači iz drugih prostora s drugačijim pristupom glazbi – rekao je Hari.

Komentirao je i veliki uspjeh Aleksandre Prijović koja je rasprodala pet koncerata u Areni Zagreb.

– Ja nemam ništa protiv toga da ljudi slušaju glazbu kakvu vole i žele. Kažem, nama koji se bavimo zapadnjačkom glazbom je teže, jer ljudi koji slušaju zapadnu glazbu, slušaju na engleskom pa je prihvatljivija nego na hrvatskom. Ima dosta publike u Hrvatskoj, bar za mene, a ja ne tražim puno. Dovoljno da u svakom gradu imam petsto do tisuću ljudi da mogu napraviti dobar koncert i da su to ljudi koji baš žele čuti ono što ja radim. To je formula kojom se vodim – smatra glazbenik.

Dugotrajna glazbena karijera ostvarenje mu je svih snova od prvog dana kada je napustio posao geodeta i počeo pjevati te pisati pjesme. A svoju najdražu ulogu ostvario je postavši djed. Nakon toga su najljepše scenske trenutke zamijenili najljepši obiteljski momenti.

– Najdraže mi je bilo biti otac, ali evo sada su dica starija pa se brinu sami o sebi, ipak mi je danas najdraže biti dida. Djeca vole i cijene što sam ja tako sam u cijeloj priči i što imam svoj đir. Jedina pomoć smo mi sami sebi, ja i moja supruga i moja djeca – rekao je Hari koji više od 40 godina ljubi suprugu Nelsi, a poznat je po tome da je itekako veliki romantičar. Otkrio nam je i svoj recept za skladan brak.

– Nekoga voliš ili ne voliš. Ako ga ne voliš, onda će brak biti definitivno osuđen na razlaz. Isto vrijedi i ako si previše sebičan – kratko je rekao Hari uz osmijeh na licu dajući do znanja da kod njega ljubav cvjeta kao i prvoga dana, a poslao je i poruku kako bi zajedništvo učinilo svijet boljim.

– Zamislite da cijeli svijet nema granica, da nema religija i da smo svi kao jedno i da možemo otići bilo gdje. Nitko nije kriv zato što je dobio ime, već je dobio ime jer se rodio. Mene ne čini moje ime Harijem. Treba samo prihvaćati ljude kao ljude, bez obzira kako se zvali. Pogotovo kada pogledate što se događa, da ljudi ubijaju u ime pripadnosti nekom narodu. Kada bi se ljudi osvijestili i vidjeli da to ne vodi nigdje mislim da bi svijet bio puno bolji. Čak i kada bi uključili logiku mimo pompe koja se događa preko televizije i utjecanje na mozgove. Kada bi ljudi samo mogli razlučiti da sve što čuju na televiziji nije bitno i da pokušaju živjeti i uživati sami sa sobom. Treba isključiti dnevnik cijelom svijetu, ja ga već odavno ne gledam. Neka se uhvate Lennonove pjesme ‘Imagine’ – zaključio je Hari Rončević.