Vijećnik Domovinskog pokreta Martin Pauk se osvrnuo na rad gradonačelnika Puljka u prvih šest mjeseci 2023. godine.

–  Ništa bolje ne opisuje njegov rad od nezainteresiranosti njegove administracije za sufinanciranje podstanarstva mladim Splićanima koje je Grad mogao dobiti, a da ne potroši ni kunu iz vlastitog proračuna – krenuo je. 

Podsjetio je kako je u svibnju ove godine Središnji državni ured za demografiju i mlade raspisao natječaj za sufinanciranje podstanarstva mladim obiteljima. Brojni hrvatski gradovi su se prijavili i dobili sredstva kojima će se velikom broju mladih obitelji sufinancirati stanarina u poprilično velikom iznosu od skoro 200 eura mjesečno. 

– Međutim, među prijavljenim gradovima, na sramotu Ivice Puljka, uopće nema drugog najvećeg grada u državi, Splita – iznio je Pauk.

Za prijaviti se na natječaj i osigurati krucijalno sufinanciranje Splićanima, kako je rekao, trebalo je utrošiti tek jedan radni dan dvoje ili troje zaposlenih službenika. Tako ne samo da bi Grad olakšao obiteljima s najvećim brojem bodova – čitaj najbrojnijim obiteljima, nego bi i pokazao put kojim želimo ići. 

– Put u kojem mlade privlačimo i zadržavamo, put na kojem se borimo s galopirajućom inflacijom i radimo sve u našoj moći da olakšamo život u gradu i povećamo standard naših sugrađana – opisivao je. 

Međutim, podvukao je, od svega ništa.

– Od gradonačelnika Puljka ćemo vjerojatno dobiti arogantan odgovor u smislu kako on želi riješiti problem podstanara cjelovitom politikom gradnje POS-ovih stanova koji će biti realizirani kroz 10-15 godina, uz standardne izlike o sporosti administracije i duge rokove izdavanja dozvola – nastavio je.

Smatra i kako će Puljak profesorski objasniti i da sufinanciranje za 20 ili 30 obitelji ne rješava problem na razini grada i da je cijeli taj natječaj suvišan budući da on ima viziju i plan o tome kako će splitski podstanari dobiti najviše stanova, najljepše stanove, najjeftinije stanove, najbolje škole, najveće vrtiće i svega drugoga naj, naj, naj.

– Međutim, kako vjerovati čovjeku koji obećava gradnju tisuću novih stanova i cijelih novih kvartova, a nije u stanju prijaviti se na natječaj za kojeg je potrebno ispuniti običnu tablicu u Excelu? – pita ironično.

Stoga je Pauk ispričao narodnu priču koja se u različitim verzijama s koljena na koljeno prenosi stoljećima od indijanskih plemena južne Amerike do australskih Aboridžina. Pa tako kaže kako je u velikoj šumi izbio ogroman požar koji je gutao sve pred sobom i uništavao stanište biljnog i životinjskog svijeta. Sve životinje su u strahu od dima i vatre pobjegle na rub šume i u šoku gledale kako nestaje njihov dom.

‘Medvjed, vuk, vepar i sve ostale zvijeri su stajale sa strane i ostale zatečene kad su vidjele malog kolibrića koji u svom sitnom kljunu nosi par kapljica vode i baca ih na strašnu buktinju. Kolibrić bi potom poletio do najbližeg potoka, opet uzeo par kapi i ponavljao svoj uzaludni vatrogasni proces dok je buktinja gorjela sve jače i jače. U jednom trenutku, gledajući tu njegovu agoniju, zaustavi ga mudra lisica i upita zašto to radi, zašto se trudi kad je očito da je sve uzalud i da u svojem malenom kljunu nikako ne može ponijeti dovoljno vode da ugasi požar. Kolibrić kratko zastane, pogleda liju i reče joj: ‘Možda neću ugasiti požar, ali barem ću znati da sam dao sve od sebe da pokušam.’

– Maleni, srčani kolibrić zbog svog nepokorivog stava generacijama je inspiracija svima onima koji se u svom polju trude napraviti promjenu, ma kako ta promjena malena bila – podvukao je. 

Kolibrić šalje poruku da nijedan trud nije uzaludan. 

– S druge strane, neke samoproglašene veličine koje žive od dociranja drugima i uzdizanju sebe samih, svojom neaktivnošću i nebrigom pokazuju da nisu u stanju donositi mjere za koje ne treba nikakvo posebno znanje, a kamoli da su sposobni od temelje do ključa u ruke provesti projekt gradnje stotina i tisuća novih stanova – završio je Pauk.