Kad se kaže ono otrcano ‘bilo je to više od nogometa’, to zaista vrijedi za 17. listopada 1990. godine.

Tada je, naime, zaigrala naša nogometna reprezentacija u odavno legendarnom meču sa SAD-om pobijedivši na Maksimiru 2:1. Više od sportskog, taj meč je obilježio politički kontekst. Još smo šest mjeseci ranije na prvim demokratskim izborima jasno pokazali čemu teži Hrvatska, smjer je bio samo jedan, a vodile su ga emocije i prava, istinska nacionalna renesansa, probuđeni duh koji nam se ukazao dva desetljeća nakon pendrecima izbatinanog i karađorđevskim dekretom ugašenog proljeća ‘71.

Upravo će Maksimir i prije ovog veličanstvenog debija pokazati kako diše Hrvatska – prvo kad je veći dio publike navijao za Nizozemsku protiv Jugoslavije u generalnoj probi Mondiala ‘90., a zatim sedam mjeseci kasnije kad su Zvonimir Boban i društvo stali doslovce na branik domovine u okršaju sa zvezdaškom milicijom…

Premijera naše nacionalne selekcije došla je baš na valu silne energije, ‘elektrike’ koja je tresla Hrvatsku u tim prijelomnim danima. Već je bilo jasno da se proces osamostaljenja ne može zaustaviti, da ćemo jednog dana, vrlo brzo, imati i svoju reprezentaciju. Naravno, znalo se te jeseni kako će proći još vremena dok ne zaigramo na nekom velikom natjecanju, ali imali smo pravo vjerovati da će taj san postati stvarnost (uostalom, ostvario se samo pet ljeta kasnije na Euru u Engleskoj 1996.). Bilo je to nešto poput vizije, možda usporedive s početkom gradnje tunela Sveti Rok dok su na drugoj strani Velebita još bili okupatori. No, i tada smo znali da ćemo na drugu stranu mitske planine izaći mi.

Uglavnom, takvo je ozračje vladalo u cijeloj Hrvatskoj, baš tada smo napokon vratili bana Jelačića na njegov trg, a premijera s US-teamom bila je poput šlaga na torti. Maksimir je bio pun, 30.000 gledatelja vidjelo je po prvi put dresove s crveno-bijelim kockicama, simbolom našega državnog grba. Dizajn tog prvog dresa (koji će kasnije biti samo ‘ušminkavan’) potpisao je čuveni umjetnik, slikar Miroslav Šutej, a izrađen je u skoro konspirativnom ozračju tijekom noći u tvornici trikotaže MTČ u Čakovcu.

Čak je i na ulaznicama bio otisnut spomenik bana Jelačića, uokviren našim grbom, a iznad je pisalo ‘Međudržavna nogometna utakmica Hrvatska – SAD’! Bio je to znakovit natpis jer Hrvatska je tada formalno bila samo jedna od šest republika SFRJ.

Sigurno će mnogi detalji o organizaciji ove utakmice tek u budućnosti biti otkriveni, ono što se ipak zna jest da je trebalo puno ‘lobiranja’ kako bi se sama utakmica upriličila. Reprezentacija SAD-a bila je na europskoj turneji, a hrvatski poslovni čovjek Jure Klarić financirao je s 90.000 dolara njihov dolazak u Zagreb. Naš prvi izbornik bio je veliki Dražan Jerković, koji je za tu priliku morao složiti pomalo kombiniranu selekciju. Jer, nekoliko najboljih (Boban, Šuker, Štimac, Prosinečki, Jarni i Bokšić), svjetski omladinski prvaci iz Čilea, upravo su tog dana igrali finale Eura za U-21 u Simferopolu, gdje je SSSR trijumfirao u ogledu s Jugoslavijom. No, i bez cijele ove galerije velikana, imali smo pravu ekipu, njihova imena vrijedi ispisati baš zlatnim slovima: Dražen Ladić (Tonči Gabrić), Saša Peršon (Gregor Židan), Vlado Kasalo, Darko Dražić, Zoran Vulić, Drago Čelić, Aljoša Asanović (Mladen Mladenović), Marko Mlinarić, Kujtim Shalla, Zlatko Kranjčar i Ivan Cvjetković. Kapetan te prve Hrvatske vrste bio je Kranjčar.

Meč je odigran u feštarskom, svečanom ozračju, a prvi pogodak za Hrvatsku ikada postigao je – Aljoša Asanović! Bio je to prst sudbine jer su tada još mnogi sa strahom gledali na takvu avanturu (i pitali se što će reći tada još uvijek službena kancelarija FSJ, ‘Kuća fudbala’ na Terazijama).

Svakako valja podsjetiti da je meču, u političkom smislu, legitimitet osigurao – Ante Pavlović! Tadašnji glavni tajnik FSJ-a je kao naš kadar u BG-u suspendirao sve proceduralne odluke organa Saveza i dao dopuštenje kojim se ova utakmica mogla odigrati. Bez tog papira to bi bilo praktično nemoguće. Jer, bilo je i ružnih riječi, čak i ozbiljnih prijetnji, koje su upućivane iz Beograda, pa je tako Zoranu Vuliću, tada standardnom članu YU-selekcije, bilo savjetovano da odustane od igranja. No, Vuliću je to vjerojatno samo još dodatno užgalo ‘splitski dišpet’, odigrao je jednu od najdražih partija u životu i jasno im pokazao da ih se ne plaši, jer je, samo 15 dana poslije, igrao i za jugoslavensku reprezentaciju u Beogradu protiv Austrije… 

Dakle, valjalo je smoći puno hrabrosti za taj potez, zaigrati za još ipak nepriznatu (i od mnogih osporavanu – buduću – državu), ali Aljoši nije bilo teško zamoliti gazdu svog kluba, predsjednika Metza, da mu posudi privatni zrakoplov kako bi došao i igrao tu utakmicu. ‘Nagradu’ za taj gest domoljublja dao je A. A. sam sebi: zatresao je mrežu vratara Meole i tako se, na najizravniji mogući način, upisao u povijest!

Istina, Aljošin ‘lakat’ kasnije će dosegnuti razinu – metafore, postao je doslovce simbol, zaštitni znak ‘vatrenog srca’, opjevat će ga u biografiji i naš kolega Andrija Kačić-Karlin, bit će među herojima bronce ‘98., ali ovo je ipak bio Asanovićev potez karijere. Poput utisnute stope na betonu Beverly Hillsa… I zato ga vrijedi opisati: igrala se 29. minuta kad je prizemna lopta nabačena u kazneni prostor gostiju, u gužvi se nje domogao Aljoša i s desetak metara zakucao pod gredu nemoćnog Meole! Suvišno je i opisivati kako je pozdravljen s tribina, svih 30 tisuća su uz ‘standing ovation’ slavili taj toliko dragi pogodak, igrači su u klupku grlili Aljošu. Bilo je i tada jasno o kakvom se trenutku radi, zgoditku za – sva vremena!

Kronika susreta zabilježit će još zgoditak Tarzana Cvjetkovića i počasni gol gostiju (Dayak), no to su samo fakti. Ono što je tada zračilo na Maksimiru bilo je nešto posebno, možda čak i neponovljivo.

Neće proći ni dvije godine, a Hrvatska će biti primljena u članstvo FIFA-e u srpnju 1992., baš negdje u vrijeme našeg olimpijskog debija, magičnog finala Barcelone, u kojemu je cijeli svijet svjedočio košarškom finalu, kada su se Dražen, Toni, Dino i ekipa susreli s Jordanom i jedinim originalnim ‘Dream teamom’. Hrvatska se tako kroz ratni pakao promovirala u bitki za slobodu i kao sportska velesila koja će sljedećih godina osvajati vrhunce u različitim disciplinama…

Hrvatska – SAD 2:1 (2:0)

ZAGREB, 17. listopada 1990. – stadion u Maksimiru. Gledatelja 30.000. Prijateljska utakmica: Hrvatska – SAD 2:1 (2:0). Sudac: Sergio Coppetelli (Italija). Strijelci: 1:0 Asanović (29), 2:0 Cvjetković (33), 2:1 Dayak (80).

HRVATSKA: Ladić (od 70. Gabrić), Vulić, Dražić, Čelić, Kasalo, Peršon (od 71. Židan), Shala, Z. Kranjčar, Cvjetković, Asanović (od 58. Mladenović), Mlinarić.

SAD: Meola, Trittschun, Balboa, Armstrong, Fraser, Banks (od 81. Windischmann), Harkes, Eichmann (od 57. Bliss), Krumpe (od 46. Dayak), Murray, Vermes.