Povodom 45. godišnjice pogibije Bruna Bušića, plodonosna hrvatska pjesnikinja i književnica Danica Bartulović napisala je pjesmu naziva ‘Brunova jesen’. 

Donosimo je u nastavku: 

BRUNOVA JESEN  (6. listopada 1939.)

Romorile jesene kiše,

na Biokovo zasjeli oblaci sivi,

magle obavijale jutra i večeri.

Ljetina spremljena u konobe,

u bačvama zorilo mlado vino,

mošusni miris izdisali

vrijesak u cvatu.

zimzeleni bršljan i ružmarin plavi.

U Vinjanima Donjim u imotskom kraju,

gdje ugnijezdiše se dva jezerska duboka oka,

jedna mlada hrvatska mati,

tek rođen sinka na grudi privila,

dojila ga i cjelivala, uspavanku mu pjevušeći,

ne sluteći, da nad njega se crna duga nadvila.

Krstili ga imenom Bruno, 

to je ime boje mirisnog cimeta.

Da je znati, čija to moćna ruka,

sudbinu ljudsku piše i kroji,

da je znati što nas čeka,

mnogi ne bi poželjeli da ih mati rodi.

Neki zaista dobiju moćna orlova krila,

neka dočeka kolijevka zlatna,

nekima su putovi posuti ružama.

A neki latice svoje ni ne otvore,

ne nadišu se daha, a smrt ih ugrabi.

Neki se opet u ljušturu svoju zavuku,

boje se studeni i vjetra,

zemlji su teret i briga.

Neki budu umni i snažni,

na duši i na leđima svojim,

svoga naroda, križ i rane nose,

beživotnima udahnjuju život,

uboga obasjaju zrakama nade, 

slijepcu otvore oči,

žednoga napoje gutljajem hladne vode.

Oni su zorine budnice 

jelen mladi što ričući snažno, šumom luta,

oni su rijeka bistra što kroz kanjon huči,

zlatno-bijeli lopoč na bistroj vodi,

crvene bobice ljekovitog gloga.

Čarobna Frula, 

što pjeva o pobjedi ljubavi

glasnica svetih nebeskih sfera

sila i snaga Božjega Duha.

Danica Bartulović još od davnih devedesetih godina prošloga stoljeća svojim tekstovima i pjesmama nadilazi prostor i vrijeme u kojem obitava. Ova pjesma do sada nije nigdje objavljena.