Gost emisije Razgovor s razlogom bio je novinar, kolumnist i pisac Boris Dežulović. Odgovorio je na mnoga pitanja, među ostalim, zašto je napisao roman o žoharu Zaštomiru i zašto je on njegov autobiografski lik? Zašto smo prestali pitati zašto? Zašto svako društvo ima svoje prezrene? Zašto je lakše živjeti s mržnjom nego s krivnjom?

– Zašto? Zato što su ljudi prije svega lijeni razmišljati. Sigurnije im je ovako, udobnije im je biti u većini u tom toplom i vlažnom krdu jer sve drugo ih inkomodira. Stara je istina i nije osobita mudrost kad kažeš da svaka sloboda u tom smislu, sloboda od te ovisnosti traži hrabrost, to je ključna riječ, traži odgovornost. Ljudi se boje preuzeti odgovornost. Zato su ljudi robovi predrasuda, ustanovljenih istina, dogmi, svejedno je li to dogma o nepogrešivosti Komunističke partije ili rimskog pape. Mi volimo dogme, jer nas one oslobađaju odgovornosti da preuzmemo stvari u svoje ruke – zaključuje Dežulović.

Roman ‘Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira’ također je priča o drugima i drugačijima, priča o prezrenim, malim bićima, kukcima koje nitko ne voli, a koji se u knjizi i zovu pleme Prezrenih. Žohar je tu na počasnom mjestu kao kralj svih nevoljenih životinja.

U romanu važno mjesto ima znatiželja i postavljanje pitanja zašto. Zašto je ključno pitanje, ističe Dežulović, koje prestajemo postavljati, jer sistem je postavljen tako da nas od toga odučava.

– Već nas škola uči da ne postavljamo suvišno zašto. Ti dobiješ informaciju, naučiš je i ne pitaš zašto. Ne govorim sad, naravno makar najčešće volim govoriti o Hrvatskoj, samo o Hrvatskoj. To je sistem koji je prevladavajući na cijeloj kugli zemaljskoj – kaže.

Smatra da je to pitanje postalo nepoćudno zato što razara monolit kojim vlada neka kasta koja vlada.

– Ona počiva na tome da si glup. Počiva na tome da ne pitaš zašto – ističe Dežulović.

– Ova civilizacija, ako se ne dozove pameti i ne počne odgajati djecu da postavljaju pitanja zašto, će vrlo brzo doći svom kraju, jer svaki naš progres, otkad god smo sišli sa stabla, počiva na pitanju zašto – ističe.

I u Dežulovićevom imaginarnom svijetu kukaca postoji podjela na plemena Prezrenih, Slobodnih i Domaćih. Ako bismo ih prenijeli na naše društvo, tko su Prezreni?

– Prezreni su svi koji nisu slobodni iz tog mog romana, a slobodni su Hrvati. Svak tko nije katolički heteroseksualni Hrvat je drugi i drugačiji, dakle prezren. Prezreni su Srbi, prezreni su Muslimani, prezreni su homoseksualci, prezreni su transseksualci, prezreni su migranti. Svi koji su nehrvati jednom riječju, oni su prezreni. Priča o prezrenima je priča o takvim društvenim grupama. U nekoj drugoj kulturi, u nekom drugom društvu, naravno, bili bi neki drugi. Svi imamo prezrene. Ne postoji društvo koje ih nema – ustvrdio je Dežulović.

I još jedno zašto. Zašto piše da je lakše živjeti s mržnjom nego s krivnjom?

– Ključno pitanje čovjekova oslobođenja je odgovornosti. Živjeti s mržnjom te lišava odgovornosti. To je onako primordijalan jedan osjećaj, koji te ujedinjuje u mržnji sa suplemenicima i lišava svakog daljnjeg razmišljanja, za početak ti amputira pitanje zašto. Nema potrebe, naprosto mi mrzimo, neku socijalnu, društvenu grupu, ne pitamo zašto, nego je mrzimo. Zato što nisu mi. I onda je lakše s tim osjećajem nego s krivnjom zbog čega smo, na primjer, tu grupu potjerali, zbog čega smo recimo 116 pripadnika te grupe ubili, masakrirali, zaklali. Da se ne pitamo zašto, onda je lakše da ih naprosto mrzimo nego da osjetimo krivnju. Jer krivnja kad počne razjedati onda provocira pitanje zašto. Kao društvo ne činimo ništa da bismo prestali živjeti s mržnjom ili naučili mlade da ne mrze – kaže Dežulović.

Svatko tko krene govoriti protiv te mržnje upisuje se u prezrene.

Roman ‘Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira’ pisan je iz tog azila za prezrene, iz azila koji je, kaže Boris Dežulović, izgradio sam sebi sa svojim prijateljima kao pokušaj objašnjena zašto su drugi i drugačiji i da nisu nužno neprijatelji.