Pretpremijera je odigrana. Na žalost trofej od jedne utakmice je ostao u Zagrebu, što je loše. Međutim, dobro je da se ova ekipa ravnopravno nosila s Dinamom bez najboljeg HNL igrača Marka Livaje, a u drugom poluvremenu i bez trenera Ivana Leke, što nam  daje vjetar u leđa za optimizam pred sljedeći derbi.

Ispred nas je početak nove sezone velikih očekivanja. Pripremne utakmice, superkup, ulazni i izlazni transferi polako idu u drugi plan, a bodovni saldo i ždrijeb kvalifikacija za Konferencijsku ligu postaju centralna zanimanja naših navijača. Titula je jedino što bi gladni  hajdučki puk nahranilo, a takav uspjeh bi bio savršen za daljnji rast bar do visina približnih podršci koju klub uživa.

Nije od viška spomenuti kako se Hajduk u turbulencijama poslovanja po tržišnim osnovama s ogromnim dugovima koprcao na rubu bankrota, pa kao takav nije mogao biti ni približno konkurentan u HNL-u, a o utjecaju u HNS-u neću ni govoriti. Navijači su jedini i u zadnji trenutak tada shvatili da ne postoji vreća bez dna u koju se može beskonačno grabiti bez bilo kakve odgovornosti. Nekima je bankrot izgledao kao idealno rješenje. Izbrisati dugove i krenuti od nule s osnutkom istog, ali novog kluba malo drugačijeg imena (jer prethodni više ne postoji) već viđeno u Hrvatskoj nekoliko puta, potom kroz 4-5 godina ponovo dosegnuti nivo na kojem bi se vreća  napunila, a onda opet grabiti do nekog novog stečaja čime bi klub izgubio ime i tradiciju – jedino neokrznuto svih ovih godina postojanja koje nam je ostavljeno u naslijeđe.

Po hrvatskom obrascu nebrige za nešto od društvene važnosti i uz onu narodnu ‘prijeđi brigo na drugoga’ tražio se, po mogućnosti strani, investitor kao spasitelj. Međutim, navijači Hajduka zbog ogromne ljubavi prema klubu i potencijalu koji imaju su željeli biti vlasnici svojeg identiteta i obiteljskog blaga, te im je jedino pošteno  bilo dati priliku koju su po meni itekako iskoristili. Nije bilo lako, jer kad si na dnu u svakom pogledu, teško je objasniti prije svega ljudima koji vole Hajduk da će uspon prema vrhu biti spor. Posebno teško je bilo nakon svake pogreške, kojih je vremenom bilo dosta, krenuti dalje prema cilju uvjeravajući sebe i sve ostale da je najbolje da klub bude u rukama navijača.

Danas se s nostalgijom sjetim crveno-plavih japanki koje su bile simbol početka brendiranja kluba, ali i sočan materijal za naslađivanje navijača koji nisu bili skloni bijeloj boji. Pogotovo u vremenima kad smo sportski i financijski bili bezopasni. Kako god, ‘japanke i jogurti’ se pamte kao simboli teškog početka, ali kako vrijeme odmiče, upravo su hajdučki proizvodi najbolji pokazatelj kako je Hajduk jedini klub u Hrvatskoj koji može privući ozbiljne i izdašne sponzore, ne zbog njihove ljubavi prema biloj boji, nego zbog masovnosti i lojalnosti Hajdukovog navijačkog puka, a naša lojalnost prema klubu je takva da ćemo radije kupiti potrepštine ili koristiti usluge sponzora našeg kluba, nego nešto drugo.

Do prije tri godine navijač Hajduka bio bi izvrgnut ruglu kad bi onako optimistično, kakvi zapravo jesmo, rekao da će napasti i drugo mjesto pored Rijeke i Osijeka, dok sad već priča o tome da napadamo prvo mjesto u ovoj sezoni uopće ne izgleda nerealno. Naprotiv, tu smo jako blizu već dvije godine i u sezonu koja je pred nama ulazimo kao ozbiljan, najozbiljniji kandidat za prvo mjesto. Ne pojavljujemo se stihijski i na refule, nego kao anakonda lagano stišćemo obruč oko vladara HNL-a. Nitko ne može tvrditi da ćemo i ove godine osvojiti titulu, ali također nitko više ne može reći sa sigurnošću i da nećemo. A dobro pamtimo teške godine kad su to mogli i one su, srećom, iza nas.

Sportska stabilnost, gdje su svi glavni igrači vezani ugovorom na minimalno tri godine, garantira nam da smo konkurentni i narednih godina u borbi za vrh.

Strpljenje je definitivno vrlina s kojom se naš kraj ne može pohvaliti, ali smo ipak stoički uz svoj klub izdržali ovo nenormalno dugo razdoblje bez titule. 

Čovjek s kojim bi pehar bio puno bliže Poljudu trenutno je na drugom kraju svijeta, samo fizički. On misli da zna koliko ga navijači žele, a zapravo nema pojma. Kad dođe tamo gdje pripada, shvatit će. Nadam se da će se prvom prilikom uhvatiti za ispruženu ruku kojom ga želimo vratiti doma, a onda smo spremni pisati povijest za neke nove generacije.

Tonći Vujčić, pretplatnik s Istoka, Hajdukov član i dioničar