U 81. godini nakon teške bolesti srca premio je Willis Reed, jedan od najvećih NBA košarkaša svih vremena, legenda New York Knicksa. 

Willis Reed je cijelu svoju NBA karijeru, od 1964. do 1974. godine, igrao za New York Knickse. Najveći je igrač u klupskoj povijesti.

Knickse je vodio do jedina dva naslova NBA prvaka, 1970. i 1973. godine, oba je puta uzeo titlu MVP finala, a 1970. je proglašen za najboljeg igrača (MVP) regularnog dijela sezone. Sedam je puta Reed biran u All-Star momčad, a u karijeri je u prosjeku zabijao 18.7 koševa (12,183 koševa ukupno) uz 12.9 skokova (8,414 skokova ukupno). Od 1982. godine član je Košarkaške kuće slavnih u Springfieldu, a nakon igračke karijere kratko se okušao i kao trener – NY Knickse je vodio u sezoni 1977./’78., a New Jersey Netse 1988./’89, piše tportal. 

Neuništivi borac Willis Reed obilježio je NBA finale 1970. godine. Pamti se njegov dramatični izlazak iz tunela Madison Square Gardena neposredno prije početka odlučujuće sedme utakmice finala doigravanja 1970. godine protiv Los Angeles Lakersa.

Bio je ozlijeđen, pukao mu je bedreni mišić desne noge, jedva je hodao… No prije utakmice u svlačionici je dobio injekciju koja mu je ublažila bolove jer je insistirao da zaigra iako je jedva hodao. Tako ozlijeđen postigao je prva četiri koša na utakmici, sakupio je tri skoka, a onda odšepao izvan igre i više se nije vraćao.

Svojim je junačkim primjerom podigao publiku na noge i ohrabrio suigrače na putu do 113:99 pobjede kojom su osigurali naslov NBA prvaka. To se i danas smatra jednom od ikoničnih scena u povijesti košarke.

Nakon igračke karijere Reed se bavio i trenerskim poslom, a od 1989. do 1996. godine je bio generalni menadžer (GM) tadašnjih New Jersey Netsa te je upravo on bio najzaslužniji za prelazak Dražena Petrovića iz Portland Trail Blazersa u Netse u kojima se legendarni kapetan hrvatske reprezentacije afirmirao kao NBA igrač i svojim predstavama otvorio put ostalim europskim igračima u najjaču ligu na svijetu.

Baš je Reed održao emotivni govor kad je Dražen Petrović uvršten u Kuću slavnih.

‘To je bio možda moj najteži govor u životu. Uspio sam proći kroz to jer je Dražen poginuo prije devet godina. Da je prošlo manje vremena, ne znam bih li uspio govoriti. To je jedna od najvećih počasti u mom životu. Dražen mi je bio poput sina i silno mi nedostaje. Gdje god igrao, obični ljudi su ga voljeli jer je igrao svaki trenutak punom snagom i nikad nije odustajao. Hvala obitelji Petrović što mi je učinila takvu čast’, kazao je tada.